Budi me miris srebrnih niti koje su čuvale tvoje čelo. Zatvorenih očiju vidim, ponovo, pogled koji me je pratio u sve moje pobjede i poraze.

Pogled prepun ponosa, pogled na trenutke ispunjen strahom da će se preteško breme jednom spustiti na moja leđa, a tebe neće biti tu da ga ukloniš, da ga smrviš snagom svoje ljubavi. Tvoje postojanje na ovom svijetu kao da je bilo samo za mene i zbog mene.

Da mene naučiš da budem čovjek, da meni pokažeš kako da poštujem starije i pametnije, da se Bogu molim kad je teško i zahvaljujem kad je dobro, da mrvu kruha poljubim ako dopustim da mi na pod padne. Naučila si me da budem po strani kada smetam i da srušim sve pred sobom ako sretnem nepravdu na svojim putevima. Dani, mjeseci, godine… Vuku se sporo i ne odnose bol. Suza mi jednakom snagom prži lice kao i onog dana.

Utrnu usne kad se sjete posljednjeg poljupca na tvoje čelo, kada je posljednji put miris srebrnih niti udahnut kao jedini čist zrak na ovom svijetu, svijetu kojem si me ostavila, bez sebe. Majkino. Najdraže ime koje dobih u životu, nakon ovog što mi roditelji izabraše. Moj pečat, moj opis, moja biografija. Sve se skupilo u tvojim riječima, sve što ikada mogu postati.

Živim da te pamtim, dišem da te se sjećam. Moje postojanje je iz jednog razloga – da držim živom ljubav koju samo majka unučetu može pružiti. Majkinom.

The post Majkino… appeared first on inmedia.ba.

Degutantan i primitivan karakter napisa, postova, priloga o Sanskom Mostu i lokalnoj vlasti, nije u činjeničnoj problematici navoda, nego u sirovosti plasmana i jeziku mržnje…

A najavljivač priloga o Sanskom Mostu na FTV-u, je tko drugi do naš Nijaz Kadirić. Politički sociopata, koji je cijeli jedan mandat u Skupštini USK-a koristio da se bori protiv SDA Sanskog Mosta, protiv naših izabranih zvaničnika i iz te borbe, jedino uspješno porazio sebe…

Pročitajte više na http://asimkamber.com/dragi-nijaze/

The post Asim Kamber: Dragi Nijaze… appeared first on inmedia.ba.

Put je bio predug, a cilj nikad bliži. Čekalo se mjesecima na slobodne dane, na gazdinu milostinju u obliku godišnjeg odmora. Cesta pred tobom, volan stisnut objema rukama, samo što ga ne polomiš željom. Pored tebe je sav tvoj svijet, tvoja ljubav i tvoji nasljednici. Tvoja djeca se već godinama spremaju da ti pokažu i dokažu svoju zrelost savladavanjem sanskih brzaka, onima protiv kojih si se nekad, rame uz rame s ocem i braćom, i sam borio. To je ispit zrelosti Sanjanina. To će tvoja djeca ove godine položiti, čim ih prevezeš preko granice i predaš u zagrljaj onima koji ih više od vlastitog života vole. Koliko već penzija majka marku po marku odvaja, da svojim unucima kupi po sladoled, pečeni ili kuhani kukuruz ili palačinke u Prijedorskoj. Ni zamisliti ne možeš…

Nigdje tamo, kod vas u Švedskoj nema osvježenja kao što će boza tvoja osjetila milovati. Još samo par kilometara. Još koji namrgođeni carinik koji ne zna koliko su ti nepca gladna prhke korice majkine pite. Još malo, izdrži.

Ljeto je tvoje, Zima je tvoja. Sana je tvoja. Nakupit ćeš dovoljno snage da možeš otići i ponovo ostaviti svoje sve. Ovo je tvoj dom, ti imaš gdje i imaš kome da se vratiš.

Dobro došao kući, čekamo te. Tvoji mi.

The post Dobrodošli kući appeared first on inmedia.ba.

„Vrlo značajno središte rudarstva i metalurgije nalazilo se i u Starom Majdanu, kod Sanskog Mosta. Otprilike jedan kilometar od Starog Majdana nizvodno– uz potok Željeznicu– nalazi se veliko troskovište, gdje je djelovala jedna veća officina ferraria. Manji pogoni su djelovali i niz Sanu, u Donjoj Sanici, Kijevu, Sasini, Šehovcima; jedan u Staroj Rijeci između Starog Majdana i Ljubije, i drugi. Bogata rudišta željezne rude ležala su oko Ljubije i Stare Rijeke, koja su još i danas aktivna. Ovaj rudarski revir oko Ljubije razdvaja južne ferrarije (Stari Majdan) od sjevernih (Japra). I jedne i druge su glavninu rudače dobijale iz ljubijskih majdana (kopova) tzv. Majdanske planine.

Rudišta je bilo i u drugim (manjim) rudnicima u širokom prostoru između planinskih masiva Grmeča i Kozare. Talionice oko Prijedora su se, sirovinom, vjerovatno, snabdijevale iz Tomašice, istočno od Sane, a one južno od Sanskog Mosta (Kozica, Kijevo, Sasina i druge) iz rudišta planine Behremaginice. U području oko Sanskog Mosta evidentirana su brojna rimskodobna naselja najčešće u samoj dolini Sane, uz rimsku komunikaciju , koja je tim pravcem prolazila, zatim u Sanici, Kljevcima, Kozici, Kijevu, Šehovcima, Oštroj Luki, Ališićima, Zecovima, Čarakovu, Begogačanima i druga, te u Knežopolju, Strigovi i Jasenju prema sjeveru. Metalurgija je u Posanju imala bogatu, još predrimsku tradiciju.

U 5. i 4. st. pr. n. e. postojalo je u Sanskom Mostu relativno naselje, čiji su se stanovnici bavili proizvodnjom željeza i izradom željeznih predmeta (oružje i oruđe). Rudnici na Sani, kao i drugi po Bosni, bili su i za Rimljane značajni, ne samo u vrijeme velikih osvajačkih ratova nego i kasnije zbog opskrbe željeznim livom brojnih manufaktura za izradu oružja u Panoniji i u susjednim pokrajinama. Velike su bile potrebe i privatnih proizvođača metalnog alata, oružja i oruđa, i pribora svake vrste.

Talionica (officina ferraria) u Starom Majdanu djelovala je u 3. i 4. st., dakle nešto kasnije od pogona u dolini Japre. O dugotrajnosti i intenzitetu njenog rada najrječitije govore prostrane i duboke (do 6 m) halde troske. Djelovala je sve do polovice 5. st. kao i pogoni u dolini Japre, a vjerovatno i nešto kasnije. Značajni epigrafski spomenici potječu i iz Starog Majdana, sjeverozapadno od Sanskog Mosta, a posvećeni su panonskom božanstvu Sedatu– Sedato Aug(usto ) i orijentalnoj božici Nemezi– Nemes (i) Piae, što ukazuje na jak utjecaj Grka i orijentalaca i u ovoj ferariji. Orijentalci su, čini se, i Aurelius i Ianuarius, vilici u ferariji.

Ipak, u odnosu na žrtvenike iz Ljubije, pada u oči i jedna značajna razlika. Vilici ovdje ne postavljaju are sub cura procuratoris, kao u Ljubiji, i ne postavljaju ih za dobro cara. Are postavlja col(l)egiutn za zdravlje vilika Aurelija (oba ex vota Sedatu), odnosno u čast (in honorem) kolegija i vilika Januarija (ara posvećena Nemezi), dakle prvo pro salute neposrednog stručnog upravitelja, te u čast njegovu i kolegija. Ovo je ujedno i prva potvrda (uz onu iz Vrbe kod Glamoča) kolegija (collegia) kao religiozno– strukovnih organizacija u unutrašnjosti Dalmacije. Potrebno je naglasiti da su ovo prve potvrde Sedatova kulta na tlu današnje Bosne. Sedatus se javlja u Panoniji i Noriku kao božanstvo vatre, što opravdava njegov kult u talionici željeza. Sve votivne spomenike iz Ljubije i Starog Majdana redovito potpisuju ili vilik sam, ali sub cura procuratoris, odnosno vilik u ime kolegija (collegium, ex corpore), a da se ni u jednom slučaju– koliko nam je dosad poznato – ne javlja nikakav municipalitet, ili neki od njegovih organa (duumvir, dekurion ili ordo municipija) što je redovit slučaj u Domaviji.

Činjenica da se na Sani (a to isto važi i za Japru), ni u kakvom obliku nisu pojavili tkz. Magistratski natpisi ukazuje, makar i kao testimonium ex silentio, da na Sani i Japri nije bilo municipalnih gradova, nego da je ovo područje, očito, bilo organizirano kao carski territorium metalli, a moguća su i dva takva teritorija. O tome, pak, jesu li se i kada ta teritoria postepeno municipalizirala, (bar zasad) nemamo nikakvih podataka ni indikacija. Značajni gradski centri se ovdje nisu ni razvili. Prema tome, iz podataka koje nam daju izvori, status rudnika u zapadnoj Bosni nije bio identičan sa statusom rudnika na Drini, što je dovelo i do različitog administrativno–političkog položaja ovih dviju regija. Na Sani su to državna (carska) imanja, a na Drini razvijeni municipaliteti.

Dolinom Sane vodila je značajna rimska komunikacija, obilježena na jednom dijelu miljokaza cara Klaudija iz 47/48. g., koja je rudarsko područje na Sani i Japri povezivala sa primorjem (Salona) i Panonijama (Siscia, Sirmium itd.). Cestu je započeo graditi još Dolabela, a– čini se – završio ju je Klaudije. Uz komunikaciju su se s vremenom razvili brojni metalurgijski centri s naseljima, ali, kako cesta nije uvrštena u itinerare, nisu nam poznata imena naselja. Promet se ovom saobraćajnicom održao sve do kasne antike. Pretpostavlja se da je upravo ova prometnica bila glavna okosnica Istočnim Gotima za vezu s njihovom provincijom Saviom. Uz nju je, ne zna se kada, podignut i niz utvrđenja, kao što sa utvrde u Gornjem Budelju (Ključ, Sanica), Sanici, Kljevcima, Briševu, Zecovima i eventualno još neke.

Na kraju je potrebno podvući da je (južno) rudonosno područje (metalla na Sani), sva je prilika, sve do nešto iza 151. g. pripadalo provinciji Dalmaciji (ferrariae Delmaticae), a sjeverno na Japri Panoniji (ferrariae Pannonicae). Tada su ferarije u sjeverozapadnoj Bosni bile objedinjene s argentarijama oko Domavije u jedinstvena metalla Pannonica et Delmatica sa centrom u Domaviji (CIL III 12721, Domavia). Prvi poznati prokurator objedinjenih metalla (argentarija i ferarija, a ne znamo što je bilo s auiarijama), bio je T . Claudius Proculus Comelianus.

Na kraju se postavlja pitanje: jesu li oba rudničko– metalurška distrikta u sjeverozapadnoj Bosni, onaj na Japri i onaj na Sani, činila jedinstveno područje u administrativnom i organizacionom pogledu. O tome, dakako, podataka nema, ali čini se da je to moguće“. (I. Bojanovski,”BIH u antičko doba”, str. 279-282)

„U poriječju Sane, blizu današnjeg Sanskog Mosta, nalazio se veoma važan i jak centar rudarstva i metalurgije. Na ovom području su otkriveni brojni tragovi naselja. Na osnovu istih možemo zaključiti da je ovaj kraj bio veoma gusto naseljen. Sudeći na osnovu epigrafske građe nameće se zaključak da su ovdje živjeli, i to u velikom broju Orijentalci. Oni se najčešće pojavljuju kao rudarski stručnjaci, beneficijari, robovi i sl. Većina ih je pripadala gentiliciju Aurelius. Iza njih su ostali mnogobrojni posvetni natpisi. Takvih natpisa je najviše pronađeno u Starom Majdanu. U posvetama se, uglavnom, spominju istočnjački kultovi, kao npr. Nemes, Terra Mater, Dolihen, Izida, panonski bog  Sedat, i drugi. Epigrafska građa, koja je otkrivena u gornjem toku Sane, dakle južnije od Sanskog Mosta, upućuje nas na zaključak da je ondašnje domorodačko stanovništvo dobilo civitet tek u vrijeme cara Karkale.

Pronađeni spomenici na području zapadnobosanske rudonosne regije otkrivaju nam još jedan približno jak centar rudarske djelatnosti iz kasnoantičkog doba. Riječ je o Starom Majdanu kod Sanskog Mosta. Tu su otkriveni tragovi velike građevine, dimenzija 16,50 x 10,50 metara, koja je bila u sastavu tamošnjeg metalurškog ferarija. Pogoni u Starom Majdanu su, prema I. Bojanovskom, mogli imati dva ili više sličnih objekata. Željezna ruda za ove pogone je, u početku, obezbjeđivana iz obližnjih rudišta, a kasnije, iz rudokopa sa područja Ljubije. Proizvodnja je bila zasnovana na manufakturnoj osnovi. Potvrde o rudarskoj djelatnosti na području Starog Majdana nalazimo u epigrafskim spomenicima koji nam, također, pružaju podatke o predstavnicima carske administracije i jednom strukovnom udruženju (collegiumu) tamošnjih rudara, ugljenara, topioničara i kovača. U neposrednoj blizini metalurškog pogona pronađen je žrtvenik posvećen orijentalnoj boginji Nemesi i panonsko–noričkom božanstvu Sedatu“. (B. Omerčević,”BIH u vrijeme kasne antike”, str. 75, 172)

Naredni blog u utorak 20h: ”Rudarsko područje na Sani (4.)…

The post Amir Kurbegović: Rudarsko područje na Sani (3.) appeared first on inmedia.ba.

Sjećam se moje mladalačke generacije. Od 70 – 80 godina prošlog vijeka. Slušali smo punkere, a rok je imao doslovno nacionalnu dimenziju. Sevdah je u narodnoj muzici prevladavao, a folka nije ni u tragovima bilo.

Za razliku od zapadnjačke muzike koja je prevladavala (The Bee Gees, Abba, Pink Floyd, Deep Purple), u književnosti je još uvijek prevladavala socijalističko – revolucionarna literatura. Glazbeno smo već bili na zapadu a literarno na istoku… Nijemci su nam bili tobože zakleti „neprijatelji“, zvali smo ih „Švabe“, a zapravo su nam i tada bili prijatelji…

Puštali smo kose, neki su nosili naušnice, tetovaže, a imati Leviske „501“ bio je dokaz avangardnog stajlinga. Uglavnom, uz hlače imati jaknu – Levis bila je privilegija bogatih.

Svi smo upražnjavali neki sport. Nogomet najmasovniji. Sjećam se lopte s kojom smo igrali na Hahovu (brdo između Bojančića, Demiševaca i Husimovaca). Pa kad lopta niz brdo ode po pola sata smo je u okolnim gajevima tražili.Sjećam se jedne jedine lopte s kojom smo igrali nekoliko sezona. Barem smo je desetak puta krpili. Izvadi se dušica, ubaci bajlak (zakrpa), pa udri dalje. Veći nas je dio igrao bosih nogu. Bilo je guranja, udaranja po nogama, svađe, ali mržnje bilo nije.

Pročitajte više na

Mržnja

The post Mržnja appeared first on inmedia.ba.

Želim Vam da Vas ne boli ono što Vas je boljelo, a da Vas boli ono što Vas nije boljelo.

Želim Vam da budete potrebniji drugima nego oni Vama.

The post Želim Vam… appeared first on inmedia.ba.

Nažalost, zvanična historija Sanskog Mosta je još uvijek okovana u teške lance. Ona odavno uživa status poniženog zarobljenika naručenih novinskih članaka i napisanih knjiga lokalnog nivoa. Ta djela su nastala nakon Berlinskog kongresa 1878. godine i nestanka sa političke scene Evrope Bosanskog ejaleta (vilajeta). Aktivnosti u tom pravcu intenzivirao je najprije Petar S. Ivančević, zatim Milan Karanović i na koncu Branko J. Bokan.

Navedeni protagonisti su svoje nenaučne radove objavljivali u ambijentima, kada su potrebe društveno-političkih prilika, odavno sa lica zemlje nestalih država, zahtijevale maksimiliziranje vrijednosti srpskog naroda u svim sferama života.

Historija Sanskog Mosta, apsolutno zapostavljena od strane bošnjačkih intelektualaca, postala je laka meta velikosrpskim plagijatorima. Idealnu priliku nije propustio neponovljivi Bokan, koji je objavom autorskog rada udario temelje nevjerodostojnoj historiji Sanskog Mosta, usklađenoj interesima velikosrpske politike.

Zašto je historija Sanskog Mosta postala jedinstvena prilika velikosrpskim plagijatorima?

Odgovor na postavljeno pitanje je sasvim prost, jer Bokan lijepo kaže da je historija sanskog područja bila veoma slabo istražena. I ne samo da je bila neistražena, nego i potpuno nepoznata za razliku od svih drugih gradova u Bosanskoj krajini.

Zbog toga se u velikosrpskim projektima rodila potreba za pronalazak bar jednog grada u Bosanskoj krajini, kako bi se implementirala, toliko željena, teza da su ga podigli srpski novonaseljenici. U ime tog projekta angažiran je najveći mogući historijski plagijator- Branko. J. Bokan iz Bihaća.

Naveliko proizvedena degutantnost u njegovim autorskim djelima, osjetila se od prvih trenutaka izdavanja trilogije. Sasvim jasna i dugoročna preporuka nije mogla ni izostati, a posebno u periodu 1992-1995. godine. Bokanov odabir izvora, na koje se pozivao u najkritičnijim dijelovima svojih manipulacija, nije bio nimalo ubjedljiv.

Ti izvori nemaju nikakvu naučnu vrijednost, jer se u prvom redu radi o friziranim novinskim člancima. Dakle, riječ je o natpisima podređenim dobro nam poznatom projektu „Načertanije“. Upravo se ta, „prosvijećena“, grupa autora okupljala oko nacionalno obojenih časopisa („Bosanska vila“, „Otadžbina“, „Zora“ i drugi). Navedeni časopisi počeli su izlaziti u vremenu borbe komšija za sticanje nove nacionalne svijesti.

O karakteru tih nepresušnih velikosrpskih vrela, temeljenih na lažima, izmišljotinama i mitomanijama, najobjektivniji sud je izrekao Dobrica Ćosić u besjedi o važnoj ulozi laži za pomenuti genocidni projekat. Sasvim je dovoljno bilo znati, ko su autori „poučnih“ članaka. U pitanju nisu bili relevantni historijski autoriteti, već prepoznatljivi prevaranti.

U tome se krio odgovor na pitanje, zašto je Bokan ciljano forsirao teze svojih istomišljenika, a posebno živog svjedoka tog vremena- Dionisija Marinkovića. On je na 500–tu godišnjicu Kosovske bitke (1889.) održao prigodan govor.  O kakvom se govoru inače radi, zaista nije teško pretpostaviti.

Vjerovatno je stotinu godina nakon staromajdanskog svetovnjaka i „Balkanski kasapin“, po uzoru na svog prethodnika, održao prikladan govor. Upravo je gazimestanski govor Slobodana Miloševića bio javni poziv na otvoreni rat, protiv svih onih naroda koji su se našli na putu nedosanjanog projekta, prozvanog, „Velika Srbija“. Nošen na krilima fašističkih ideja, san je ubrzo poprimio genocidne razmjere.

Ne želim ništa prejudicirati, ali sveprisutno Bokanovo velikosrpstvo nije moglo preko noći nastati. Ono nije bilo slučajno usmjereno ka unaprijed određenom cilju. Ruku na srce, on je svoj zadatak izvršio besprijekorno dobro. Za njegovo izvršenje bio je i dobro plaćen od strane Skupštine opštine Sanski Most, u čije je ime pisao Bokan.

Gledajući na navedene činjenice kroz objektivne historijske naočale, bez ikakve zadrške, može se zaključiti da Sanjani, do danas, nisu izvukli pozitivne pouke iz stare latinske izreke: „Historia est magistra vitae“. U konkretnom slučaju navedena izreka nosila bi poruku da ne smijemo više šutjeti. Pa prošlo je vrijeme informativnog mraka!

Ako smo nekad živjeli u društvima koja su planski i sistematski sakatila historiju Sanskog Mosta, to danas više nije slučaj. Zato opravdanja ne smije biti ni po koju cijenu, jer sada uživamo sve blagodati sloboda. U svakom slučaju, prebogata historija Sanskog Mosta mora se temeljiti isključivo na vjerodostojnim izvorima i istini. I ona, po prirodi stvari, žudi za svojom slobodom.

Piše: Amir Kurbegović

The post Amir Kurbegović: „Historija je učiteljica života“ appeared first on inmedia.ba.

Plan za svaki tvoj rođendan bio je da ti napišem zašto te zapravo volim. Jer, tome si me ti učila, baš svakog dana mog života – da te volim samo ako zaslužiš, a ne zato jer si me rodila. Plan je bio da ti napišem zašto si posebna, ali su sve moje riječi pred tobom nestajale kao poraženi vojnici.

Niko nije kao ti. Mama, majka, mamano, mati. Kojim imenom da te zovem, a da je ono tebe dostojno? Ne znam pa biram da te oslovljavam sa „moja“, jer ti to nekako najbolje pristaje. Moje sve, od svega moga, najmoja si ti. Moja mati.

Tvoji plavi uvojci su uvijek bili ljepši od svih Barbikinih frizura, a boja tvojih očiju modrija od najljepših brzaka i toplija od svake nijanse koju je priroda vidjela. Tvoj osmijeh je oduvijek melodija koju nijedan kompozitor ne može zapisati, a tvoj glas nedostižni ton i najupornijim pticama. Tvoji kolači imaju okus samog raja, moja mati, znaš li to?

Kad režem rođendansku tortu, a ti me gledaš s ponosom što si me ti rodila i ne pamtiš rane ni bolove koje si, zbog mog rođenja, s osmijehom podnosila. Kad mi oči zatamni tuga, a ti mi oluje otjeraš i sunce na licu iscrtaš. Kad padnem, brišeš mi koljena i ljubiš da prođe; kad letim, svojim prstima mi pružaš oslonac da zvijezde dohvatim. Moja mati, moje sve.

I ne kažem ti često da te volim, ne ljubim te koliko želim i ne grlim jako koliko zaslužuješ. Jer se plašim, mamano moje. Plašim se da te moje usne jednom neće naći, da te moji prsti jednom neće osjetiti, da te moje oči jednom neće vidjeti. Plašim se da ću te slomiti, ako te zagrlim onoliko jako koliko želim, koliko moram, koliko zaslužuješ. Moja mati.

The post Kao moja mati appeared first on inmedia.ba.

​Stojeći samo nekoliko centimetara dalje od mene, sa crnom maramom koja joj je sprječavala kosu da pada na te crvene obraze, u savršenom rastrojstvu naših tako beznačajnih života, sa očima koje su podsjećale na predivnu Auroru Borealis u noćne sate i bijelim krešendom gejzira na hladnom Islandu, izgubila me u svom pogledu kojeg bih ostao gledati i u ništavilu svega.

Bila je tamo, samo nekoliko centimetara udaljena od mene, ja izgubljen u toj ljepoti – osjećao sam se kao najsretnija osoba na ovom svijetu, samo onu sekundu prije nego kazaljka prelomi na sljedeći broj.
​
Pitao sam se: da li ta jedna sekunda vrijedi više od nekolicine sati provedenih sa nekim osobama? Možda ljepotu provedenog vremena sa nekim ne treba mjeriti satima, danima i mjesecima. Mislim da je puno veća čar mjeriti ih sekundama. Jer nikad ne tražimo samo još dva dana sa tom osobom kada ona više nije tu, već samo nekoliko sekundi. Dovoljno da ih zagrlimo i kažemo volim te. Da im kažemo da ih nikada nećemo prestati voljeti. Upravo to, ta želja, taj šapat izgovorenih riječi, ta rečenica – znači puno više od nekoliko mjeseci.
​
Često izgubimo sebe, baš one osobe kakve jesmo, zbog ljubavi. Uvijek u glavi imam onu rečenicu Audrey Hepburn u Tiffany-u, kada kaže da ljudi ne pripadaju drugim ljudima. Dosta sam razmišljao o tome. O tom konceptu pripadanja nekome. Na kraju, shvatio sam da je bilo koji drugi kraj, osim pripadanja nekom, ništa više do puke usamljenosti. Jer znači pripadati nekom, znači biti nečiji neko i nema ništa loše u tome. Nikada nismo potpuni do onog trenutka kada pripadnemo nekom i neko dopusti da on pripada nama. Dopustite ljudima da vas vole, onako kako oni to znaju i na njihov način. U trenutku kada pronađete sebe, kada shvatite da vas neko voli na poseban i drugačiji način, potpuno drugačije od drugih – osmijeh će vam biti na licu.
​
Ponekad boli, razara poput oštrice žileta u nekoj kadi ispunjenoj crvenilom. Ne govoreći da znam kako je, ono što znam jeste da je prava bol daleko od tih rana nastalih nekim oštricama. Najveće rane nosimo u sebi samima. Nalaze se duboko u nama i bole toliko puno, da čak i u nekim momentima izgubljenosti u dosadnom svijetu nas ljudi možemo pustiti suze. Moćno je kako smo tužni zbog nekih ljudi, kako boli zbog nekih događaja, nekih nama bitnih.

Umoreni nakon provedenog dana sa ljudima, zalutali u mislima sopstvenih umova, gdje je ljubav tako blizu ispred nas, a daleko u nekom perivoju mašte, padamo na pod i gubimo. I gubimo zbog ljudi, zbog ljubavi, zbog onih koje volimo i koji nas vole. Puštamo sebe da gorimo poput cigarete, a znamo da ona ima kraj. Jednom kada uvučeš posljednji dim cigarete, šta ostane? Želja da zapališ još jednu i činjenica da si uništio prvu. To radimo sa ljudima, uništimo ih, a onda zapalimo drugu.
​
Ponekad nećemo dobiti one minute koje želimo, zapravo, nećemo dobiti čak ni sekunde. Ta bol kada to shvatimo je velika. Kada znaš da više nema šanse da napraviš neku uspomenu sa nekom osobom. Kada znaš da je kraj. Kada znaš da nisi bio na početku. Zbog ovog, zbog nedostajanja nekih ljudi, trebamo se prepustiti nekim drugim ljudima. Da nas vole, da nas poštuju i da budu dio nas.

Zato nema potrebe da se bojiš da budeš nečiji, da budeš nečija – jer kada budeš bila dio nekog i kada neko kaže da mu pripadaš i da si njegova, ne kaže to jer misli da si objekt koji posjeduje. Nemoj da uništavaš ljubav zbog mišljenja drugih ljudi. Njegova si jer te voli, jer ti voliš njega i „moja“ zato što si njegova osoba u moru drugih, njegov svijet u okeanu drugih, njegova jer voli. I nikada da zaboraviš ovo „voli“.
​
Sa snažnim mirisom parfema Chanel N°5 kojeg je nosila tako graciozno na svom vratu, grlio sam je nekoliko sekundi, ne želeći pustiti tu savršenu sliku koju je neko u pozadini slikao. Daleko u valovima njene nestašne kose, izgubljen u pramenovima te uzburkane mlade duše – neko je bio potpun zato što je pripadao nekom.

U sutonu tog divnog dana, na kamenim pločnicima hladne zgrade, sa velikim osmijehom na licu, pričali smo i bio sam sretan. Jer nakon svega, ipak je sadašnjost taj razlog nedodirljivo savršenog zadovoljstva.

                                                                                        S ljubavlju i mržnjom…

The post Anel Mušanović: Da li pripadamo drugim ljudima?! appeared first on inmedia.ba.

U odsjaju vatre koja je obasjavala usnuli logor, Levi Štraus nije mogao vidjeti budućnost niti naslutiti da će hlače sašivene od šatorskog platna promjeniti modnu istoriju svijeta.

Legenda kaže kako je ovaj mladić zelene rijeke i šumovita brda rodne Njemačke zamjenio užarenim kalifornijskim pjeskom, gdje se pridružio kopačima zlata. Rijeke Evropljana, u potrazi za svojim El Doradom, slijevale su se potkraj 19. vijeka  u Ameriku. Bile su to godine „zlatne groznice“, ljudi su poput termita bušili brda i planine kako bi iskopali zlatonosnu žilu, a skupa s njom lagodan i bezbrižan život.

Ubitačne sunčeve zrake i mukotrpno kopanje isisisavali su iz njih životnu supstancu, a sreća bi se osmjehnula samo odabranima. Štraus je osjećao odbojnost prema rudarskom pijuku, bio je slabašne fizičke građe, ali ga je krasio bistar um i poduzetnički duh.

Ušteđevinu koju je donio iz domovine iskoristio je za kupovinu platnenih krila za šatore i zaprežnim kolima ih dovezao u logor. Ispostavilo se da su kopači bili opskrbljeni dovoljnim brojem šatora, ali im je nedostajala odjeća. Njihove pamučne čakšire bi se vrlo brzo, zbog tegobnog rada, izlučevina ljudskog tijela i suhe klime pretvarale u dronjke, a džepovi hlača pucali po šavovima . Jedne noći u usnulom logoru, oslonjen na drveni točak zaprežnih kola i zagledan u vatru, Levi je došao na spasonosnu ideju. Od beskorisnog šatorskog platna skrojio je radne hlače koje su se pokazale trajnim i izdržljivim, a kopači su bili zadovoljni, premda se ljudska koža teško navikavala na grubi materijal.

Ostalo je istorija. Levi je neprestano usavršavao svoj proizvod, a nakon desetak godina već je bio milioner i vlasnik najveće tvornice odjeće u Americi. Popularnost  farmerica porasla je do takvih granica da ih je američka vlada tokom Drugog svjetskog rata proglasila osnovnim dobrom, ograničivši njihovu prodaju. Potražnja i cijena su im drastično skočili. Odjeća s etiketom Levis preplavila je svijet, a najveću popularnost stekla je pojavom hipi pokreta. Odjeci svjetskih kulturnih zbivanja su se s mukom probijali kroz „željeznu zavjesu“, pa se tek njihov eho širio zemljama Istočne Evrope.

Stariji su pričali kako su farmerke  jedno vrijeme bile zabranjene za nošenje u školama kao neprihvatljivo dekadentne za socijalističku omladinu. Onaj ko bi u njima došao bio bi vraćen kući da se “pristojno obuče”. Obzirom da je zapadnu robu u socijalističkoj Jugoslaviji bilo teško nabaviti, američki džins se najčešće kupovao u Trstu. Ovaj italijanski grad dugo vremena je bio prava trgovačka meka za Jugoslovene, a mitska putovanja „fićom“ ili „jugom“ u šoping na Ponte Roso pohranjena su u sjećanjima i pričama brojnih generacija. Lako je zamisliti našeg „fiću“ kako pod teretom kupljenih farmerica, jakni i cipela brekće Jadranskom magistralom, s podignutim poklopcem, kako bi se bolje hladio opterećeni motor.  Kažu kako je danas Trst monoton grad. Mnoge radnje su zatvorene, nekadašnji brendovi su izgubili trku s vremenom, a u izlozima je uglavnom kineska roba.

U naše vrijeme, džins je već postao nekom vrstom uniforme, posjedovati ga i oblačiti nije značilo samo ići u korak s modom tog vremena. Ova odjeća je kod mladih bila dio identifikacijskog koda. Sem toga, nije bilo svejedno da li se nosi bilo kakav džins, pa se i među Levisovim modelima pravila razlika, neki su bili više, a neki manje cijenjeni. Neprikosnoveni reper vrijednosti bile su Levisove farmerice s oznakom „501“. Navući ih na sebe bilo je kao u današnje vrijeme nositi skupocjeno odijelo s modnom markom „Guči“ ili „Đani Versaći“. Ili je barem bio takav osjećaj.

Tjerali smo naše roditelje da novac iz fondova za „crne dane“ potroše na kupovinu „petstokeca“, čija je standardna cijena iznosila stotinu njemačkih maraka. U najgorem slučaju, kupovale su se u više rata „preko sindikata“ u Varteksovoj prodavnici koja se nalazila uz zgradu gradskog kina. Varaždinska firma je bila u to vrijeme jedini licencirani proizvođač „levis džinsa“ u bivšoj Jugoslaviji. Mogli smo nepogrešivo, po teksturi platna ili šavovima na džepu i nogavicama, prepoznati „original farmerke“ u odnosu na „dupljake“. Lažni „džins“ je na tržište u ogromnim količinama stizao iz Novog Pazara. Šivao se u malim radnjama smještenim po novopazarskim udžericama, a tamošnji krojači su se vremenom toliko izvještili da je laicima bilo teško razlikovati  „američke“ od „sandžačkih“ farmerica.

Nove „leviske“ imale  su indigo plavu boju, a dugotrajnim nošenjem ona bi izblijedjela i postala  neobično privlačnom. Izlizane farmerice su zbog nečega bile više cijenjene, pa bi se tek kupljene „levisice“ podvrgavale komplikovanom i mukotrpnom postupku izbjeljivanja. On je podrazumjevao višekratno „prokuhavanje“ u limenom loncu, baš onakvom kakav su proizvodili Jevreji u „Šindlerovoj listi“,  a potom i dugotrajno ribanje četkom kako bi se boja u što većoj mjeri sastrugala s tekstila. Nekada bi bile izlizane i poderane do te  mjere da je bilo pitanje ukusa da li ih zakrpiti i dalje nositi.

Takav izgled famerki često bi dovodio do napetosti i svađa s roditeljima koji su smatrali da je neprihvatljivo da im sin ili kćerka u iscjepanoj odjeći  izlaze u čaršiju, a najčešće upotrebljavana rečenica u takvim slučajevima bila je: „Sine, pa šta će ljudi reći?“ Mame bi često sakrivale poderane i zakrpljene „leviske“ ,a nekad bi znale završiti u kanti za smeće. Ali, nisu samo levis farmerke obilježile osamdesete godine u Jugoslaviji, tu su takođe bile i jednako popularne džins jakne koje su neki zvali i džokerice. To je već bilo odjevanje sa stavom, džins od glave do pete, a u vidu obuće dopunjavale su ga patike “starke”.

Džins je oduvijek bio modni predmet, ali je takođe izražavao i društveni stav. Izgradio je i oblikovao našu generaciju koja je u osvit rušenja komunizma sanjala novi svijet,  svijet bez podjela i ratova. “Da, mi smo svi džins generacija i mi smo sad najjača nacija, mi smo Istok, Zapad i Jug, mi smo tovariš, mister i drug.” Stihovi ove popularne pjesme možda najbolje oslikavaju taj idealistički san, koji se vrlo brzo pretvorio u košmarnu stvarnosr raspada bivše zajedničke države.

Zlatan Čekić

The post Zlatan Čekić: Leviske – simbol jedne generacije appeared first on inmedia.ba.

Jedan od najznačajnijih datuma u bogatoj historiji sanskog područja je 20. juli . Naime , na taj datum već tradicionalno otpočinje kulturno – sportska manifestacija ” Ljeto na Sani ”. 20. juli se ujedno slavi i kao ” Dan rijeke Sane ” . Vjerujem kako većina stanovnika našeg grada nije informirana o značaju tog datuma . U povelji  ugarskog kralja Bele IV od 20.07.1244. godine prvi put se u historijskim dokumentima spominje ime grada Zana ( Sana ) . Tako značajnu  naučnu činjenicu naše Općinsko vijeće uvrstilo je u sedam najznačajnih datuma za općinu  Sanski Most :

Na osnovu člana 3. Uredbe o utvrđivanju značajnih datuma na području Unsko-sanskog kantona („Službeni glasnik USK“ broj: 8/98) i člana 24. Statuta općine Sanski Most („Službeni glasnik općine Sanski Most“ broj 4/08, 5/08, 5/09 i 2/10) na 21. sjednici Općinskog vijeća Sanski Most od 06.07.2010.godine donesena je:

O D L U K A
o utvrđivanju značajnih datuma za
općinu Sanski Most

Član 1.

Ovom Odlukom utvrđuju se značajni datumi za općinu Sanski Most i način njihovog obilježavanja.

Član 2.

Kao značajni datumi utvrđuju se:

1. 10. Oktobar – dan oslobođenja Sanskog Mosta,
2. 20. Oktobar – dan oslobođenja u 2. svjetskom ratu,
3. 07. Mart – dani sjećanja na gen. Mehmeda Alagića,
4. 25. Maj – dani stradanja građana Sanskog Mosta,
5. PRVI VIKEND U JUNU – dani otpora „Galaja“,
6. 30. Juni – drugo zasjedanje ZAVNOBiH-a,
7. 20. Juli – Listina Beele IV – prvo spominjanje grada na Sani – „Zana“, Dan rijeke Sane i „Ljeto na Sani“.

Član 3.

U dane značajnih datuma obavezno je isticanje zastave općine Sanski Most i zastave Bosne i Hercegovine na zgradama javnih institucija.
Općinski načelnik će za svaki datum utvrđen u članu 1. ove Odluke donijeti prigodan program obilježavanja istog.

Član 4.

Mjesne zajednice mogu, na organima mjesne zajednice donijeti odluku o značajnim datumima za područje te mjesne zajednice.

Član 5.

Danom stupanja na snagu ove Odluke, stavlja se van snage Odluka o utvrđivanju datuma i manifestacija za općinu Sanski Most („Službeni glasnik općine Sanski Most“ broj 42/02).

Član 6.

Ova Odluka stupa na snagu osmog dana od dana objavljivanja u „Službenom glasniku općine Sanski Most“.

Broj: 07-02-2026/10                                                                                                                     Presjedavajući O.V
Datum: 07.06.2010.godine                                                                                                            Praštalo Drago

Grb općine Sanski Most:

Sanjani se u svakom slučaju mogu pohvaliti da su sa prijeratnog grba općine Sanski Most uklonili zvijezdu petokraku i ugravirali na svoj poslijeratni grb Zlatni ljiljan . Ispravna odluka , jer grad Sanski Most nije nastao u komunizmu , nego mnogo stoljeća ranije . Za razliku od komunstičkog grba koji nije imao ugraviran datum , iako je prikladan bio 30.06. ili 02.07.1944. ( u Sanskom Mostu održano je II zasjedanje ZAVNOBIH-a), na sadašnjem grbu općine ponosno stoji 20.07.1244…

Otkud na grbu općine Sanski Most datum 20.07.1244. ???

Odgovor na postavljeno pitanje moramo potražiti u brojnoj i dostupnoj literaturi …Zadatak nije nimalo jednostavan ako želimo po svaku cijenu doći do konačnog odgovora . Naravno , sve tvrdnje valja provjeriti u izvornoj dokumentaciji. S obzirom da su dosadašnji sanski istraživači temeljito obradili podatke za kojim tragamo , putokaz nam nalaže da krenemo prvo od njih :

”Najstariji do sada pronađeni dokument koji govori o ovim krajevima je listina Bele IV od 20. jula 1244. godine . U tom dokumentu , uz Usoru i Soli , spominju se za vladavine Matije Ninosalava i ” Donji Kraji ( krajevi )” kao dijelovi banovine Bosne …Donji kraji su početkom XIII stoljeća , za vladavine bana Kulina , najprije obuhvatali prostor južno od linije povučene od planine Grmeč na zapadu , pa do nekadanjeg Skoplja ( Vakufa ) na Vrbasu , kojima su pripadale župe : Plivska , Zemljička , Vrbanjska i Mrenska … U Listini Bele IV od 20. jula 1244. godine prvi put se spominju župe ; sanska , dubička , mrenska i vrbaška koje čine Donje kraje ( krajeve ) … Prema nekim dokumentima , župa Sana je do 1385. godine pripadala Hrvatskoj , a od tada Bosni , odnosno Donjim krajima , kojima su tada vladali Hrvatinići , vazali knezova Šubića . ” (B.J.Bokan ,” Sanski Most I ”, str. 42 , 50 )

Ne mogu vjerovati kako Bokan nije dobio neku prestižnu nagradu za svoja revolucionarna otkrića . Ako neko od čitatelja u objavljenoj povelji Bele IV od 20. VII 1244. godine pronađe gdje je to spomenuta župa(nija ) Zana ( Sana ) ili Mrin ( Mren ) , siguran sam da može komotno konkurirati za nagradu koju je Bokan zaslužio . Taj podatak je samo mali djelić u čitavom nizu ogrlice , koju je ” biserjem ” okitio otac historije sanskog područja .

U historografiji je dokazano :  župa(nija) Mrin kao teritorijalno – upravna jedinica na pomenutoj teritoriji nije nikad postojala  i ona je jedino mogla da obuhvata upravno područje istoimenog  grada, bivšu ugarsku župa(niju) Zana ( Sana ) Bosanskom kraljevstvu priključio je herceg Hrvoje Vukčić Hrvatinić , ali tek poslije 1385. godine ,- župa(nija ) Dubica je u sastav srednjovjekovne Bosne dospjela u periodu od 1398.- 1402. godine , koju je osvojio sin hercega Hrvoja – Balša Hercegović .

” Donji krajevi prvi put se spominju 1244. godine kao dio bosanske države . Područje Sanskog Mosta po prvi put spominje se pod nazivom ” Donji Kraji – krajevi ”  kao dio Banovine Bosne u listu Bele IV od 20.07.1244. godine . Donji Kraji – krajevi obuhvaćaju župu plivsku , vrbasku , mrensku i Zemljanik . Obuhvaćali su prostor oko Gornje Sane i Vrbasa . U njemu su bili gradovi : Jajce , Kotor na Vrbanji , Ključ itd. U tom dokumentu uz Usoru i Soli , spominju se za vladavine Matije Ninoslava i ” Donji Kraji ( Krajevi ) ” kao dijelovi Banovine Bosne …Prema nekim dokumentima , župa Sana je do 1385. godine pripadala Hrvatskoj , a od tada Bosni , odnosno Donjim Krajevima , kojima su tada vladali Hrvatinići , vazali kneza Šubića.”

(V. i E. Biščević ,” Građa za historiju općine Sanski Most , str. 502, 503)

Iz zaključaka autora , i Bokana i Biščevića , proističe da područje Sanskog Mosta po prvi put spominje se pod nazivom ” Donji Kraji – krajevi ”  kao dio Banovine Bosne u listu Bele IV od 20.07.1244. godine  i da je župa Sana do 1385. godine pripadala Hrvatskoj , a od tada Bosni , odnosno Donjim Krajevima …Nije mi jasno , kako je sansko područje kao dio Banovine Bosne 1244. godine onda pripadalo Bosni , ako je župa Sana do 1385. godine pripadala Hrvatskoj , a od tada Bosni ???

Sanski istraživači  V. i E. Biščević su svom gradu podarili dvije vrijedne knjige u koje su utkali ogromnu ljubav i niz vrijednih historijskih podataka na čemu im se ovom prilikom najljepše  zahvaljujem . Nažalost , Biščevići  su čvrsto prihvatili teze  B.J.Bokana  kao gotove naučne činjenice i nisu ulazili u detaljnije analize , a još manje su vjerodostojnost podataka provjeravali u izvornim dokumentima . U tom slučaju bi već u ranoj fazi analiza primjetili kako se ne radi o relevannim historijskim autoritetima , već o neviđenim historijskim prevarantima . Vrijedno je spomenuti da su knjige , na veliko zadovoljstvo svih nas , ugledale svjetlo dana uz predivnu recenziju prof. dr. E.Šarčevića …

Posebno je interesantna Bokanova tvrdnja , koju su preuzeli i Biščevići , da je župa Sana pripadala Hrvatskoj i da su Hrvatinići bili vazali kneza Šubića . U historografiji je opće poznat podatak da je Hrvatska od 1102. godine dospjela pod ugarsku čizmu ( ” Pacta conventa” ) i da je punih 816. godina , sve do proglašenja Kraljevine SHS 1918. godine , bila u vazalnom odnosu prema raznim osvajačima . Za razliku od Hrvatske , nijedan ugarski kralj nije se okitio titulom vladara srednjovjekovne Bosne , jer je ” prava Bosna ” još od VIII stoljeća ( poslije propasti  Avarskog kaganata) uvijek bila i ostala bosanska . Prema tome , župa(nija) Zana( Sana ) je do 1385. godine pripadala Ugarskoj sa južnom granicom prema srednjovjekovnoj Bosni ( župi Banjici ) na potoku Glibaja (kod Hrustova) i rječici Kozici .

Kakvi su inače Hrvatinići bili vazali Šubićima , dovoljan je podatak da su svoje posjede , a na račun hrvatskih velikaša i Ugarskog kraljevstva , proširili sve do srednjodalmatinskih otoka i  rijeke Save . Analogno tome , ” vazalne ” granice srednjovjekovne Bosne pružale su se od  Save do Jadranskog mora .

Što se tiče roda Hrvatinića , osnivača kneževine Donjih kraja ( početak XIV stoljeća) , možemo konstatirati da je jedino knez Hrvatin Stjepanić  u periodu od 1301.-1305. godine pristao uz Pavla I Šubića i niko drugi od bosanskih velikaša … Ali  iz razloga kako bi preko njegovog utjecaja na napuljskom dvoru isposlovao kod kralja Karla II priznanje za novoformiranu kneževinu Donjih kraja Bosne . Preciznije kazano , knez Hrvatin je tražio potvrdu na napuljskom dvoru za ono što on stvarno drži i posjeduje, naime , »partes provinciarum inferioris terre Boczinensis« . Knez Hrvatin je za bosanskog vladara bio i ostao samo ” ključki knez ”…

” Nije li Hrvatin upravo s bribirskom pomoći stvorio dosad nepoznatu kneževinu Donjih krajeva Bosne ?  Jer prvi i posljednji podatak o Donjim krajevima u XIII. stoljeću nalazi se u  »znamenitom «  falsifikatu iz  1244. g., i to nipošto slučajno u mađarskom obliku – Olfeld ! ”  

( N.Klaić , “ Srednjovjekovna Bosna – politički položaj  bosanskih vladara do Tvrtkove krunidbe ( 1377 g. ) “, str. 161)

Šta piše u povelji kralja Bele IV od 20. 07.1244. godine ?

“  Bela  dei  gracia  etc …. Ad universorum  noticiam harum  serie volumus  pervenire, quod  nos attendentes  in  Bozna  hereticorum  perfidiam  admodum  invaluisse  seu  pupulasse , ita quod  pauci invenirentur  in  partibus  illis vere  fidei  zelatores  vel  cultores , quasdam  possessiones  in comitatu de Vulco , Dyacon  scilicet et  Bleznam , in  subsidium  ecclesie  Boznensi  ….. conferimus ….  pio  remedio anime  nostre  et  regis  Columani  ducis  totius  Sclavonie ….  Item  confirmamus  ex  certa  scientia  et approbamus  ,  et  ex  novo  conferimus  ecclesie  Boznensi  et  episcopo  possessiones  in  Vozora , quas  Nyurzlaus  banus  de  Bozna  propter  diversas  iniurias  et  dampna  data  eidem  ecclesie  dedit , tradidit  et  perpetuo  assignavit  de nostra  voluntate , connivencia  et   consensu , volentes  expresse , quod  episcopus  et capitulum decimas  in Vozora ,  in Sou , in Olfeld  et in aliis supis  more  aliarum ecclesiarum  de  Hungaria  sine  distinctione  personarum  de  omnibus  suis habeant  et  percipiant ….  Ceterum  idem  Naurzlaus  banus  cum  fratribus  suis  et  baronibus  conffesi  sunt  et  recognoverunt  possessiones  infrascriptas  ad  ius et  proprietatem  ecclesie   Boznensis  pertinere , quarum  nomina  sunt  hec  :  in  supa  Urhbosna  Burdo  cum  omnibus  suis  pertinenciis , ubi  ipsa  ecclesia  cathedralis  s. Petri  est   fundata ,  item   Bulino ,  item   Knesepole ,  item   Vrudchy ,  ubi  est  ecclesia   s. Stephani  protomartiris ,  item  in supa   Nerotna   Bulino , item  in  supa   Lepenicha   Rocil , ubi  est  ecclesia  s. Michaelis  , item  in  supa  Vidgossa  Lubinchi  apud ecclesiam   beate  Virginis  , item  in  Mel  apud  ecclesiam  s.  Cosme  et  Damiani  , item  in  supa   Losoua  apud  tres  ecclesias  , item  in supa  Vozcopla  apud  ecclesiam  beati   Johannis  , item  in  supa   Bored  Belmapola  ( Belinapola )  , item  in comitatu   Berez   Pracha  Byschupnia   vocata …. “

( A. Theiner  , ‘’ Monum . Slav. m . I. p. ‘’, str. 297 -298 )

” Ova  je  povelja preznamenita  ne samo za  crkvenu i političnu  poviest , nego i za mjestopis Bosne u polovini 13 stoljeća , pa zato ju u izvodu priopćujem , izpustiv neznatnije stvari  … 20 . VII 1244. g.  izdao kralj Bela biskupu bosanskom znamenitu povelju , kojom mu je podielio znatnih povlastica i ujedno potvrdio sav posjed njegove  crkve u Bosni i izvan nje .”

( Vj. Klaić  , ” Poviest Bosne do propasti Kraljevstva  “ , str. 78 – 79 )

” Donji se  kraji  prvi puta spominju dne  20. jula 1244  uz  Usoru  i  Soli , kao sastavni dio banovine Bosne , koja se tada (za Matije  Ninoslava) nalazila pod vrhovnim gospodstvom ugarskim . Kralj Bela IV naime oderedi pomenutoga dana , da biskup bosanski ( a tada je to bio dominikanac  Ponsa ) i kaptol njegov imadu pravo pobirati u ime svojih prihoda desetinu u  Usori , Solima i  Donjim Krajima .”

( F . Šišić ,“ Vojvoda Hrvoje Vukčić  Hrvatinić i njegovo doba’’, str. 3) .

” Iz kraljeve povelje za bosansku biskupiju , izdane  20 . jula 1244.  g. , saznajemo da se ban pokorio Ugarskoj bez težih posledica . U samostalnost i unutrašnje uređenje Bosne nije se diralo , a glavni kraljev zahtev se odnosio na crkveno pitanje . Od  Ninoslava se tražilo da prilike u crkvi prilagodi onima koji vladaju u Ugarskoj i susednim katoličkim oblastima . Potvrđujući ranija darovanja od strane  hercega  Kolomana  sela  Đakovo i  Bliznu u  Slavoniji , kralj  Bela  je dodao i potvrdio darove koje je biskupiji dao ban Ninoslav  >>  zbog velikih šteta i nepravdi koje joj je naneo <<  . Darovani posedi su ležali u raznim krajevima  Ninoslavljeve  države : u Usori , Neretvi , Donjim Krajevima , Vrhbosni , Lepenici , Lašvi , Uskoplju , Borču i drugim krajevima . Podarena sela je kralj izuzeo ispod vlasti  >> banova i kneževa << , potpuno ih potčinio crkvi i na nju preneo sve namete plaćene ranijim gospodarima . Uz sve to , kralj je potvrdio biskupiju i kaptolu pravo da sakupljaju crkvenu desetinu  >> na način kako to rade druge ugarske crkve .”

( S.Ćirković ,” Istorija srednjovekovne bosanske države ”str. 66 -67 ) .

” Glavni izvor za poznavanje istorijske geografije Bosne u XII i XIII veku predstavlja napred navedena povelja kralja Bele IV iz 1244. godine ,koja u sebi sadrži nekoliko zasebnih pravnih činova . U prvom delu ugarski kralj je potvrdio bosanskoj biskupiji posed Đakovo i Bliznu u Vukovskoj županiji i dao dozvolu da bosanski episkop sakuplja desetine u Usori , Solima i Donjim Krajima ; potom je potvrdio posed koji je bosanski ban Matija Ninoslav lično darovao bosanskoj biskupiji , a koji se nalazio u ” zemlji ‘ Usori , između reka Bosne , Tolise i Save , i na kraju ,potvrdio je posede bosanske biskupije koje je priznao ban Ninoslav sa svojom braćom i vlastelom . Ti posedi su se nalazili u župama Vrhbosni , Lašvi , Lepenici , Brodu , Prači , Melu , Neretvi i Uskoplju . Još uvek je sporna lokacija toponima ” Vidogossa Lubinci ” , s crkvom blažene device … Donji Kraji se navode 1244. godine u istom značenju kao ” zemlje ” Usora i Soli , tako da ta godina predstavlja terminus ante quem za njen postanak .”

( J.Mrgić – Radojčić , ” Donji Kraji. Krajina srednjovekovne Bosne ”, str. 36 )

Povelja kralja Bele IV je najstariji pisani dokument koji govori o Donjim krajima ( partes inferiores ; mađ.  Oldfeld = Alfold ) . Navedena i posebno znamenita povelja je od velikog  značaja za historiju Bosne , ali i za općinu Sanski Most . U tekstu povelje nigdje se ne spominje ime grada Zana ( Sana ) niti bilo koje drugo naselje u sanskom području . Kako povelja nema nikakve veze sa sanskim područjem , njen značaj je u tome što ona predstavlja jedini dokument iz  XIII stoljeća kojim se dokazuje postojanje kneževine Donjih kraja . Zašto ? Zato da bi velikosrpska i velikohrvatska historografija dokazala kako je ” prava ” Bosna bila pod čizmom Ugarske u XIII i XIV stoljeću .

Nažalost , bh. historiografija ne samo da nije pokušala osporiti urotu , nego je velikodušno prihvatila kukavičije jaje u svoje gnijezdo . Velika je šteta što bh. velikan M.Hadžijahić nije u svojim radovima obrađivao taj period . Na našu veliku  sreću jest  Nada Klaić .

Vjerodostojnost  povelje = falsifikat !!!

20. Klaić je u  postupku dokazivanja vjerodostojnosti povelje kralja  Bele IV od  20. VII 1244. g. (“ Srednjovjekovna Bosna – politički položaj  bosanskih vladara do Tvrtkove krunidbe ( 1377 g. )”) prilazila sistematski , korak po korak . Njena superiornost u vladanju materijom može se osjetiti u svakom trenutku . Veliki broj originalnih dokumenata ,koje je priložila kao  materijalne dokaze , dali su joj snagu volje da ide do samog kraja . Definitivno , povelja nije izdana u kraljevskim dvorima . Radi se o naivnom falsifikatu , što je  N. Klaić i dokazala :

Ko  je  falsificirao  povelju ?

“ Ona je sastavljena ili u kaločkoj ili u bosanskoj crkvi . Stoga smijem ponoviti svoju tvrdnju iz  1976 . g.  da naručitelja ovoga naivnog falsifikata treba tražiti na području ugarske crkve  ili  točnije kaločke nadbiskupije  i to utoliko prije što je , kako je poznato , bosanski biskup sufragan kaločkog biskupa .” ( str. 115 )

Zašto  je  falsificirana  povelja  ?

” Falsifikatom se žele prikazati prije svega neka prava i posjedi bosanske biskupije  u  Usori .Te je posjede tobože poklonio ban Ninoslav zbog >> nečiste savjesti << , tobože po volji i uz pristanak  Bele IV . Prema tekstu ovoga falsifikata imaju bosanski kaptol i biskup tobožnje pravo na desetinu  u Usori , Solima i Donjim  Krajevima  kao i u drugim župama , i to tobože , po običaju ugarskih crkava !  Za sada nisu poznati nikakvi autentični podaci prema kojima bismo mogli tvrditi da je Ninoslav imao stvarnu vlast u navedenim pokrajinama . On je doduše dux de Bosna , ali nismo sigurni da li je taj naslov koji mu daje papa zaista znači i njegovu vlast izvan same  >> matice <<  Bosne …  Sastavljač falsifikata nije jasno uopće mogao napisati tko je spomenute posjede poklonio . Ako je to bio kralj , kako bi se moglo pretpostavljati , onda u kraljevskoj darovnici ne treba razumije se nikakvo bansko odobravanje . Stoga taj grubi falsifikat  doista nema nikakve veze bilo s kraljem  Belom IV  ili  s banom  Ninoslavom “. ( str .115 )

1. Klaić zaključuje :” Uzmemo li u obzir prilike u bosanskoj biskupiji i u samoj Bosni u drugom  i trećem desetljeću  XIV stoljeća kad nastaje , kako ćemo još pokazati , >>rat <<  izmedju franjevaca i dominikanaca , onda nam se ne čini  isključenim da se u bosanskoj biskupiji , dakle u Đakovu , sastavlja spomenuta krivotvorina . Ona je trebala  >> vratiti <<  dominikancima ona prava u Bosni koja tada uživaju od njih mnogo spretniji franjevci . Najzad , nije isključeno niti to da fasifikat naručuje  Peregrin  kad iz  Bosne odlazi na biskupsku stolicu u Đakovo. I on je imao dosta razloga da se u tom trenutku dakle kao bosanski biskup , bori za izmišljena prava bosanske  biskupije . Valjalo bi detaljnim ispitivanjem crkvenih prilika u to doba utvrditi koja je od tih pretpostavki točnija “. ( str. 115 )

Otkud na grbu Sanskog Mosta  datum 20.07.1244. ?

Područje Sanskog Mosta je tek koncem XIV stoljeća postalo dijelom srednjovjekovne Bosne , tadašnje kraljevine . Čak se ni u povelji nigdje ne spominje bilo kakvo prijašnje ime Sanskog Mosta ili bilo koje njegovo područje . U povelji se spominje oblast  Olfeld (Donja zemlja=  Donji kraji ) , koja u to doba nije imala ništa zajedničko sa župa(nijom) Zana ( Sana ) . U vrijeme izdavanja povelje sansko područje nije bilo u okvirima Donjih kraja i srednjovjekovne Bosne , nego je bilo u sastavu Ugarskog kraljevstva . Po toj logici  bosanski ban Matej Ninoslav nije mogao ništa darovati iz sanskog područja , valjda , iz tehničkih razloga . Prošlo je poslije tog događaja oko 150  godina , do pobjede velikog bosanskog vojvode  – hercega Hrvoja Vukčića Hrvatinića , koji je priključio bivšu ugarsku župa(niju) Zana ( Sana ) u okvire Donjih kraja i Bosanskog kraljevstva ( * još jedan dokaz o ” vazalnoj ” ulozi roda Hrvatinića ) …

Sad mi nije toliko žao što datum na grbu moga  grada nema nikakve veze sa poveljom kralja Bele IV , bez obzira što je nevješt falsifikat u pitanju . Čak ni ZLATNOM LJILJANU , simbolu države Bosne i bošnjačke tradicije , nije mjesto uz ugarsku povelju iz razloga što je najdraži bosanski cvijet ( lat. Lilium bosniacum ) alergičan na prisustvo stranih tijela u svojoj postojbini .

Ko  je  mogao pretpostaviti ovakav rasplet događaja ?  Zar jedan lokalni grb može ovoliko zakomplicirati stvari  ? Ako se na grbu Sanskog Mosta morao nalaziti datum prvog spomena ugarske župa(nije) Zana (Sana ) , onda je po dostupnoj literaturi  1256.  odgovarajuća godina , jer se u ispravi stonobeogradskog ( *današnji  Sekeszpehervar ) kaptola spominje župan  Aleksandar iz Sane ( “ comes de Zana “ ) . Ovom prilikom ću priopćiti da sam u izvornoj dokumentaciji pronašao vrijedan podatak : ime Zana ( Sana ) puno je starije i spominje se početkom XIII stoljeća .

Iz perioda ugarske vladavine župa(nijom) Zana ( Sana ) vrijedno je spomenuti datum  17. 03. 1328. godine . Naime , u gradu Zana ( Sana ) sanski župan Toma izdao je povelju  „ datum  in  Zana „ ( T.Smičiklas ,” Codex diplomaticus regni Croatiae , Dalmatiae et  Slavoniae ”, HAZU ,  IX  , str.  381) . Značaj povelje je u tome što je ona za sada jedina poznata i izdana u gradu Zana ( Sana ) . Povelja nedvosmisleno potvrđuje da je postojao srednjovjekovni grad tog imena .  Na kojoj se lokaciji nalazio neotkriveni grad , možemo saznati tek nakon novih arheoloških ispitivanja.

Sigurno se pitate postoji li bar jedan važan događaj u srednjovjekovnoj Bosni koji se dogodio u gradu Sani . Naravno da postoji … Naime , 21.11.1410. godine u historiografiji je ostao zabilježen najopasniji pokušaj ugarskog kralja Sigismunda da se okruni bosanskom krunom . Jedan od razloga propasti dogovora nazire se u činjenici da su bosanski velikaši organizirali skup u Sani a dubrovčani im uputili poslanstvo . Bez njihovog pristanka sporazum se nije mogao realizirati . Upravo činjenica da se skup organizirao u oblasti pod vlašću hercega Hrvoja Vukčića Hrvatinića , posredno govori i o njegovoj ulozi  u ovoj političkoj zavjeri protiv ugarskog kralja ( * još jedan dokaz o ” vazalnoj ” ulozi roda Hrvatinića , op. AK. ) .

( D.Lovrenović ,” Na klizištu povijesti ” , str. 153  ) ; ( M. Šunjić ,” Bosna i Venecija ( odnosi u  XIV i XV st.) ”, str. 122  ; ( V.Ćorović ,” Historija Bosne ”, str. 405-406 )

Na koncu ovog bloga trebao bih konačno odgovoriti na centralno pitanje :

Otkud na grbu Sanskog Mosta datum  20.07.1244. ???

Iskreno – niĐe veze !!! Nisam kadar ponuditi neki smislen odgovor , s obzirom da je povelja Bele IV ” znamenit ” falsifikat , a sve i da nije falsifikat u pitanju ne vidim u kakvoj su vezi  Zlatni ljiljan i datum 20.07.1244… Čvrsto vjerujem u recenzentske vrijednosti prof.dr. E. Šarčevića , jer njegovo mišljenje je jedini put koji vodi do tačnog odgovora na postavljeno pitanje …Dovoljno uporišta za ovakvu tvrdnju pronalazim u činjenici što je zvanje najvećeg bh. historičara , rahmetli dr.M.Hadžijahića , bilo pravo …Bh. historiografija vapi za njegovim istinskim nasljednikom  …

Piše: Amir Kurbegović

The post Otkud na grbu općine Sanski Most datum 20.07.1244. appeared first on inmedia.ba.

Mogla bih o vlastitim manama i lošim osobinama pričati i pisati danima. Tu i tamo MOŽDA bi se ukazalo nešto dobro ali u većini slučajeva ja po sebi najviše i najbolje opletem. Jedna OD je i to da ne mogu da radim nešto što me ne ispunjava.

Ne mogu.

Ne ide.

Nema tih para ni benefita da me natjeraju da u datom trenutku radim nešto za šta smatram da ne treba. Tačka.

Ma šta tačka, UZVIČNIK!

Da, jako dobro za savjest, jako loše za posao jer pronaći nešto da te ispunjava 24/7 na duge staze je… pa, ajde da kažemo malo problematično.

Prvi post u 2019 godini ne može a da ne bude neki osvrt na nešto i neki plan za nešto u budućnosti. Ma koliko ja ne vjerovala u odluke i priče koje počinju sa “od ponedjeljka” jednostavno smo im svi skloni ponekad.

2017 je bila takvo sranje od godine da jednostavno više nemam snage da to ponavljam. Posljedice te govnarske godine osjetim još uvijek i vrlovjerovatno ću osjećati do kraja života. Čuj mene vrlovjerovatno, VRLO SIGURNO. Nemojte bolesnim ljudima govoriti “ostavi to iza sebe, moraš dalje”. Znam(o) da moram(o) ali nemojte. Meni kad neko krene palamuditi o tom kako sam srećna što sam preživjela i da je to završena priča i da trebam ovo i ono ja bih najradije povukla kuhinjski tup nož. Gospodo, evo vam moje “srećna si što si živa”, hoćete da se mijenjamo?

Ja vama slabu kičmu i hernije, trombofiliju i anemiju a vi meni vaše teške životne situacije. Može? Da, tako sam i mislila. Ne bi se zdrav mijenjao sa bolesnim.

Elem, namlatila me 2017 pa sam naivno pomislila da će 2018 biti bolja kad NE LEZI VRAŽE, mlatila je i 2018. Jeste, udaralo je na sve strane ali nije patosiralo. Ponekad mi se čini da sam kao žohar i da me jedino neki dobar malj može smlatiti. Ne da izazivam univerzum i sudbinu već ‘nako nešto glasno razmišljam.

Ispratila sam i jednu i drugu, bile su loše, nije ni za prolazne ocjene pa da vidimo šta to ova sprema.

Hvala ti dvijeiosamnaesta godino; hvala na svemu što sam propustila pa se iskristalisalo šta je bitno a šta bitnije. Hvala na dobrim ljudima ali veće hvala ide na svim silnim govnarima koje si mi poslala jer da nije bilo takvih, neke stvari ne bih naučila. Jedna od najvećih životnih lekcija iz prethodne godine je da sam naučila kako se uči na greškama; MAMA, STVARNO JESAM, VIDJEĆEŠ!

OK, tu i tamo me prenese da vjerujem ljudima ali iz dana u dan sve manje i manje. Nekad se zapitam da li je tuga ili sreća sve to što mi se desilo i što se dešava. Više se ne pitam ZAŠTO JA i ZAŠTO MENI, na to nema odgovara i besmisleno se i baviti metafizikom. Umara.

majica, hlače – Mango

jeans jakna – vintage Levi’s

kožna jakna, torba – Zara

čizme – Guess

naočale – Ebay

prsluk – random (ilitiga nemam pojma)

Da, klepka me i dalje i tuče ali meni je sad svako sranje postalo inspiracija i više ne doživljavam tako tragično baksuzluke. Naučiš s vremenom da živiš sa tim pa ono što neko sa strane ko posmatra doživi tragično meni je normala.

Ne mogu a ne biti zahvalna sranjima pred kraj godine jer da ih nije bilo možda neki planovi nikad ne bi krenuli u realizaciju.

Stojim na samom rubu litice života. Ako koraknem naprijed možda i poletim. Ako se vratim nazad neću biti srećna. Trebalo mi je nešto da me gurne naprijed. Jeste. I sad nema nazad…

Ovo je vrijeme velikih ideja i želja, umjerenog planiranja i mrvica sreće. Planiram samo onoliko koliko sama sebi mogu da ispunim i obećavam samo ono na šta mogu da utičem sa svojih 10 prstiju.

Da, mudrac sam danas.

Da, moje fashion fotografije uvijek prati preseravanje ali valjda me zato čitate i pratite.

Hvala Nataliji na ovim fotkama, tek smo počele i ne sumnjajte u nas, svako zaslužuje šansu da pokaže koliko želi, može i zna pa tako i nas dvije, samo nam dajte šansu!

The post Maja Memić: (n)Ovi dani… appeared first on inmedia.ba.

Zima je stigla. Snijeg je pao i ove godine. Opet je izmamio osmijehe kod svih onih ljudi koji ga vole. Neki ga ne vole. Jednom kada kročiš u ovu državu, shvatiš zašto ga neki ljudi ne bi voljeli. Temperature su opet pale, a periferija se opet, još jednom za nečijeg života, obukla u onu najljepšu bijelu haljinu.

Možda će nekom to biti posljednji put da je vidi ali kako god, ako umineš u ovo vrijeme, možda će ovaj sanak da oduzme bar ono malo bola. Zima je ove godine opet lijepa. Možda je ove godine i najljepša. Sasvim drugačija, hladnija i puna života. Promijenila je se. Baš poput mene, baš poput nas. Ostalo je samo to da smo nekad u ovo vrijeme zajedno ispijali kafu i pričali o tome kako nam je teško. A kako smo se samo varali. Vidi nas sad.

Ljudi zarobljeni u svojim svjetovima, svako u svom i ne izlazi. Napolju tišina i mrak, baš onako kako to zima donese. A kada dođe zima, sa sobom donese još nešto. Donese onaj danak mira koji kroči našim venama. Kod nekog je to zbog toga što je sretan jer napušta sve, još jednom sa osmijehom na licu, jer zna da ma kakav god bio, novi početak dolazi uskoro. Kod nekog je to drugačije. Zima ne donosi mir, jer ono nestašno ljeto se još uvijek nije pomirilo sa svojim nemirom.

Možda tu trebamo kriviti najviše sebe. Zašto puštamo život da nam prolazi ispred očiju naših, a ne želimo ga uhvatiti rukom i zaustaviti da ga pitamo zašto je sve ovako kako je. Zašto govorite da nemate vremena? Za druge ljude, za svoju porodicu i za sebe? Kako to može biti, kada ste osoba koja je dobila neograničeno beskrajan broj trenutaka da drugima kaže volim te?

Ne mora to biti volim te, može to biti zagrljaj, pogled ili samo dvije kafe sa mlijekom i malo više sećera koje će da te čekaju kada čuješ da neko kuca na tvojim vratima. Kako je sramno i ružno u isto vrijeme reći da nemaš vremena, kada sve što trebaš uraditi jeste odlučiti da nešto želiš uraditi. O kako u tom momentu kada to odlučite vrijeme nije bitno.

Neki će i ove zime da šute, o svojim greškama, nemirima, o tome koliko se prave da su sretni. Mi ćemo i ove zime da ih slušamo i klimamo glavom na ono njihovo sretno, znajući da je nekim ljudima njihovo lažno sretno važnije od onog pravog. Neko stvarno ne želi da istinski bude sretan, bez prekrivanja i laži, nažalost neko i ne za drugačije.

Sa nekim ljudima sam opet popio kafu. Neću reći da je slatka, jer neke osobe znaš malo previše da bi znao da će njihova kafa ikada biti slatka. Ali jesu, sretni su ili su toliko vješti da prikažu drugačije.
​
Ljudi i ove zime umiru, odlaze tako spokojno i nestaju. Zauvijek. Koliko li je samo to zauvijek? Pored svih problema, stvari koje se dešavaju, ljudi se i dalje brinu šta će reći komšija kada prođeš ulicom, ljudi se još uvijek brinu oko toga ko je kakav, ko u šta vjeruje i šta voli. Ljudi su još uvijek glupi. Nemarni oko riječi koje izgovaraju, misleći da to nikoga neće povrijediti. Još uvijek su spremi da ti izvade nož iz leđa nakon što ga tako jako zabiju, još uvijek ti govore kako su sretni, a ti vidiš tugu na licu njihovom.

Čovjek je doista fascinantan. Spreman da te voli, da te mrzi, da te osudi zbog stvari koje radiš, da te kudi ali i da te ljubi. Čovjek je doista fascinantan. Spreman je na sve, osim na to da bude čovjek.

Ulična svjetiljka se upalila, snijeg je opet počeo da pada, a trag u snijegu koji smo ostavili nestaje zajedno sa našim pričama. Ostaju one koje nisu ispričane, one koje nikada nećemo ispričati. One o kojima ćemo i dalje lagati. Ostaju ljudi koji će i dalje da vole, bez obzira na sve, jer ljubav je ono u čemu oni pronalaze smisao života. Ostaju ljudi koji će da te ogovaraju na ulici kada prođeš pored njih. Ostaješ ti, osoba koja je sretna i kojoj je život divan ili bar ti to tako kažeš. Na kraju, ostajem ja. Osoba koja je sve počela, osoba koja ovo neće završiti, osoba koja voli, osoba koja ponekad mrzi, osoba koja se smije ali i osoba koja plače. Na kraju, da li znaš šta sam ja, osoba koja je poput tebe ili sam samo još jedan arsuz?

S ljubavlju i mržnjom…

The post Anel Mušanović: Eho izgubljen u svemiru appeared first on inmedia.ba.

Otići na more, birvaktile, nije predstavljalo luksuz, nego se samo po sebi podrazumjevalo da ćeš bar jednom tokom ljeta pokvasiti noge u plavom Jadranu. Nekada se znalo desiti da to bude dva ili čak tri puta godišnje, prvo bi na more otišao s roditeljima, pa s tetkom i na kraju, negdje tamo krajem augusta i pred početak školske godine, s didom i nanom. Kući bi se vraćao ofarban toplim suncem i preplanulog tena, pa se svima hvalio kako se radi o pravoj morskoj boji.

Na pitanje jesi li bio na moru, kočoperio bi se i ponosno odgovarao- ne jednom, nego tri puta! Sanjani su ljetovali širom Jadrana, ali su sanska preduzeća i sindikati najčešće zakupljivali objekte u jednim te istim primorskim gradovima i dobro se sjećaš da su to obično bili Makarska, Tučepi i Kaštel Stari. Ovo poslednje mjestašce, nadomak Splita, ko zna zbog čega, osamdesetih godina bilo je naša omiljena destinacija. Nije bilo naročito uređeno niti se moglo pohvaliti pretjeranom čistoćom. Naprotiv, ogromne količine smeća s prostora golemog splitskog akvatorijuma, nošene tajnovitim morskim vjetrovima i strujama, završavale bi baš tu, u kaštelanskom zalivu, pa bi priobalje gradića često podsjećalo na apokaliptične slike haosa koje si mogao vidjeti u filmovima. Sjećaš se da si u predvečerje često šetao pored obale i čudio se tolikom ljudskom nemaru i nebrizi pitajući se kakva sila nagoni čovjeka da tako onečišćuje more u kojem se kupa. Potom bi i sam ambalažu slatkiša, kojeg si upravo u slast pojeo, hitnuo pravo u taj morski galimatijas, umjesto da ga pospremiš u obližnju kantu za smeće.

Na more se išlo tako što bi otac uplatio rezervaciju u sindikatu ili firmi u kojoj je radio, a ljetovati se moglo i preko nekog drugog preduzeća ili kolektiva koji su nudili takve aranžmane. Nestrpljenje je bivalo veće što se bližio taj famozni „dan D“ i tvojoj radosti nije bilo kraja. Uostalom, vrijeme nas uči kako je djecu prije nekoliko decenija bilo mnogo lakše usrećiti, a danas za to treba, pa recimo, novi „ajfon“ ili „samsung“ u najmanju ruku. Otac bi u cik zore, s mukom i naprezanjem, nekako zaklopio pretrpani prtljažnik fiće u kojeg bi potom svi posjedali i krenuli u avanturu, tako ti se činilo, dostojnu Indijane Džonsa. Tvoje misli su već bile u rajskom plavetnilu, a cijelim putem brinuo si o tome jesi li spakovao sve potrebne rekvizite i nisi li omaškom zaboravio masku za ronjenje, dušek ili peraje. Fićo bi brektao po zavojitim usponima Oštrelja i Strmice kao da će svakog časa ispustiti svoju automobilsku dušu. Negdje tamo poslije Bosanskog Grahova, otac bi zaustavio vozilo i zadnji poklopac podbočio nekakvom drvenom letvom. Bio je to stari trik kojeg su vlasnici fića uvijek primjenjivali kako bi vazduh hladio zagrijani motor. Otac bi čeprkao po kablovima i hladnjaku, a majka ga zabrinuto gledala. Potom bi, othuknuvši, obrisao znoj s čela i pojavio bi se osmjeh olakšanja na njegovom licu. Nakon toga i fićo je bio bolje raspoložen, zvuk njegovog motora činio se kao najljepša muzika dok su Jadranskom magistralom promicale morske uvale i zatoni. Po dolasku na cilj, smještali su nas po kućama domaćina, starih Dalmatinaca koji se nikada nisu kupali, već su vazda sjedili po svojim verandama i u hladu smokvi. Uvijek ti je bilo čudno zbog čega oni ne vole kupanje i sav taj rajski užitak koji im je tu, nadohvat ruke. Tek kasnije, bilo ti je jasno da se Dalmatinci kupaju mimo sezone, kada minu vreva i gužva, a u međuvremenu zbrajaju novac koji im ostavljaju turisti.

Poslije doručka kretalo se na plažu, a ti bi se natovario ručnikom, dušekom, maskom za ronjenje i perajima, dok bi majka u cekeru nosila hranu, sokove i ostale potrebne stvari. Jedino otac ništa nije nosio, koračao je uzdignute glave posmatrajući s visine svijet oko sebe, baš kao da je želio poručiti da socijalistički trudbenik na odmoru mora biti pošteđen i najmanjih naprezanja. More je bilo toplo i slano, ne jednom si se nagutao morske vode i i dan danas pamtiš taj osjećaj koji izazova gađenje i tjera na povraćanje. Plaža je vazda bila okupana suncem koje je nemilosrdno pržilo i uzaludno si pokušavao da se namjestiš i prepustiš njegovim zrakama jer su te vazda bockali i žuljali kamenčići ispod peškira. U stvari, kada govorimo o ljetovanju na moru uvijek nam je u glavi neka idealizirana slika kupanja, sunčanja i uživanja.

Sjetimo se koliko nam je samo puta koža izgorjela, pa su nas leđa danima boljela i pekla, a tada nam nije pomagalo ni mazanje maslinovim uljima i kremama, pa čak ni jogurtom. Trenuci kada nas je, a to je često bivalo, bolio stomak ili glava, kada smo se otrovali hranom ili uboli na morskog ježa zalutali su u dubokim katakombama pamćenja i ostalo je samo ono što je lijepo. U stvari kada bolje razmislimo, ljetovanje u vlastitom gradu i kupanje na Sani imalo je brojne prednosti u odnosu na more, ali tada ti se činilo da to nije tako. U ono vrijeme, ako nisi otišao na more, kao da nisi ni okusio ljeto. Godine su prolazile, bio si u pubertetu i bilo ti je već iz poniženja ići na more s roditeljima. Obično bi se skupila ekipica, trojica ili četvorica prijatelja, pa pravac na plavi Jadran. U to vrijeme pričale su se urbane legende o Sanjanima koji su na more kretali s cenerom u džepu, iako se za te pare nije mogla kupiti ni karta do Drvara. Ne zna se kako su oni stizali do primorskih gradova, ali se zna da su se u Sanu vraćali poslije nekoliko sedmica s osam ili devet hiljada i uvijek je bila misterija kako i gdje su ih zaradili. Želio si da budeš poput njih, pa si na more odlazio s malo novca u džepu, nadajući se kako će ti se tamo otkriti tajnovita alhemija umnožavanja cenera. Na moru bi proveo nekoliko dana rastežući ono malo crkavice koju su ti roditelji dali i spavajući pod šatorom u borovoj šumici na periferiji nekakvog kampa. Konzerve „karneks“ paštete koje si ponio ili kupio uz put rastezale bi se danima, a tu i tamo obrok bi uveličao i pokoji komad paradajza. Kasnije si hvalio tu minimalističku filozofiju ljetovanja, a bilo je i onih koji su tvrdili kako obroci mogu biti još skromniji.

Tako je među Sanjanima dugo kružila navodna priča o nekakvim hašišarima koji su kupili suh kruh i onako, umakali ga u more i takvog jeli. I svaki put bi se desilo da upoznaš neke ljude i društvo iz drugih republika Jugoslavije, pa bi se zametnulo lijepo prijateljstvo i druženje, a ponekad, bogami i pokoja simpatija. I danas se rado sjetiš razdraganog društvanceta u toploj ljetnoj noći na morskom žalu dok miris vina i zvuk gitare opijaju sva čula i čini ti se da se nikada i nigdje više neće moći tako uživati. Kako se sve u svijetu mijenja, tako se promjenio i naš odnos prema moru. Odlazak na plavi Jadran s našim bosanskim platama danas je baš pravi luksuz, pa se često uhvatimo u laži dok vlastitu djecu uvjeravamo kako more i nije baš nešto i da se od ljetnih vrućina sasvim dobro možemo rashladiti u Sani ili bazenu.

The post Zlatan Čekić: Kako su ljetovali stari Sanjani appeared first on inmedia.ba.

Stanovao je u maloj i neuglednoj kući u Banjalučkoj ulici. Ustvari, samo u jednoj njenoj polovini koja je bila dostatna da se u njoj smjesti krevet i možda radni sto.

Te kuće danas nema, srušena je i na njenom mjestu izgrađena moderna višespratnica. Uspomena na kuću je u stvari sjećanje na našeg nastavnika matematike, Jovu Tontića, mršavog i bolešljivog tridesetogodišnjaka kojeg generacije učenika pamte samo po dobru.

Za razliku od većine, mrgodnih i vazda tmurnih nastavnika, Jovina pojava je uvijek nekako oplemenjavala prostor u kojem je bitisao.

Nikada se nije naljutio niti povisio glas na učenike, a djeca kao djeca, uvijek su znala zloupotrijebiti njegovu dobrotu i blag karakter. On se nikada nije ljutio na neslane šale, strpljivo je u naše glavice pokušavao utuviti nerazumljive matematičke i algebarske formule i zakone.

U školi se pričalo da boluje od teške i neizlječive bolesti, ali se to po njegovom ponašanju nikada nije dalo naslutiti. Kao da je smijehom i šalama pokušavao pobijediti sjenku smrti koja je nadvila svoj crni plašt nad njim. Samo ponekad, usred nastave, često bi ga iznenada spopao nezaustavljivi kašalj i on bi izjurio iz učionice kao da ga goni hiljadu vragova. Vraćao bi se za nekoliko minuta praveći se da se ništa nije desilo i nastavljao tamo gdje je stao. Ne zna se kako i zbog čega je Jovo odabrao baš matematiku za svoj životni poziv, jer je njegova najveća ljubav bila poezija. Pisao je izvanredne pjesme i za svoga kratkog života objavio nekoliko zbirki o kojima su značajni kritičari dali izvanredan sud, pa ga čak svrstavali u najdarovitije mlade pjesnike.

Bila je hladna i kišovita jesen 1985. godine, kada je iznenada pao u postelju. Drugi nastavnici bi mu po nama često slali voće ili hranu, a on bi onako sušičav i žut u licu, u starom i izlizanom kaftanu, izlazio na vrata svoje kućice i dočekivao nas. Ni tada osmjeh nije silazio s njegovog lica, trudio se da nam baš takav ostane u sjećanju i lijepim uspomenama. A onda, dogodilo se ono što je bilo suđeno, Jovo Tontić je preminuo u 35. godini života, kako već umiru ljudi za koje nikad ne znaš jesu li otišli pod zemlju ili su se samo odselili iz naših života. Sanduk s njegovim tijelom dovezen je u školski hol, a učenici i nastavnici su se smjenjivali mirno i u tišini stojeći pokraj njegovog odra.

Dobro se sjećaš kako si s krajnjim naprezanjem pokušavao da se ne nasmiješ, jer su školski mangupi prolazili praveći glupe i smiješne face, razvlačili uši i kleberili se. Sahrana je obavljena prohladnog jesenjeg dana na groblju Šušnjar. Žuto lišće stoljetnih bagremova šumilo je i činilo se kao da vjetar recituje stihove Jovinih pjesama. Nekoliko stotina nastavnika i učenika prisustvovalo je tom činu i bila je to jedna od naših najranijih spoznaja o tome šta znači smrt. Dok je grumenje zemlje padalo i tupo udaralo po drvenom sanduku, zamišljao si u njemu nastavnika s prepoznatljivim osmjehom koji osvaja sve, baš kao da ga taj osmjeh oslobađa ovozemaljskih muka i tegoba.

Prošlo je dosta godina i možda smo već zaboravili po čemu je taj nastavnik bio važan i čime je zaslužio da ga se sjećaju ljudi koji su danas raspršeni po svim dijelovima svijeta. I eto, iznenada u ruke ti je nekako dospio stari zbornik pjesama kojih se danas niko više ne sjeća niti ih pominje. Listajući žute i od starosti iskrzane stranice, iznenada se ukazuju stihovi Jove Tontića.

Nekada si bio dijete, te pjesme nisu bile privlačne niti si ih razumio, ali sada ih čitaš sa zanimanjem i znatiželjom. I što više ploviš tom rijekom stihova, počinješ shvatati  kakvi su se životni brodolomi, scile i haridbe krile iza onog zagonetnog i dobrog osmjeha. Jovine pjesme otvaraju prostor iracionalne imaginacije noseći u sebi tajanstvenost, zebnju i ožiljke ponirući u tajne predjele ljudske psihe. Istovremeno u njima prebiva ona njegova prepoznatljiva dobrota, kao istorijska konstanta svijeta koja ga usred nesreće, kataklizme, raspada i podjela na zle i dobre, anđele i vragove još uvijek drži na okupu. Nastavniče, počivaj u miru!

NEK VJETAR GUDI NEKOM DRUGOM

Zanijemi,

Uđi u cvijet i zaspi

Udvoje sanja se ljepše

I brže vene

Nek vjetar gudi nekom drugom

To se bogovi ljute što ne postoje

Nek pljušti, grmi, sijeva

Nek čuješ munju urnebesnu

To neko dolazi na svijet

I popunjava tvoju klupu

U školi smrti

Nek ti iz lobanje nikne

Crveni cvijet

I kaže sve što ti nisi

Umio reći

(Jovo Tontić 1950- 1985.)

The post Zlatan Čekić: NASTAVNIK appeared first on inmedia.ba.

let's go said he
not too far said she
what's too far said he
where you are said she

Nije stvar u tome da ne znamo šta nas čeka, pa zato svjesno radimo ono zbog čega kasnije ljudi budu tužni. Stvar je u tome da znamo šta nas čeka i opet, čak i s tim saznanjem, mi želimo biti tužni. Ljudi su čudna sorta, svaki na svoj način, svako na svoj vrisak.

Mnogo kasnije, kada shvatite gdje ste pogriješili, koga ste voljeli i šta niste imali, ostaje vam najljepši dio čovjeka, tuga. Pitam se, postoji li išta ljepše na čovjeku, od tuge koju nosi na sebi? Način na koji je nosi, želja koju ima da je se otarasi i utjeha koju sebi ponavlja: ono što me ne ubije, samo me ojača. Nije da Niče nije bio u pravu, samo on je bio Niče.

Da li vi to vidite? Da li ikad vidite ljude koje ste izgubili, momente koje ste prošli, iskustva koja ste stekli, muziku koju ste poslušali, filmove koje ste pogledali, umjetnost kojoj ste svjedočili, prijateljstva zgažena na čekanju zelenog svjetla i sebe. Da li vidiš kako sve brzo prolazi i opet, čak i s tim saznanjem, ti odlučiš da vrijeme tretiraš kao ugašeni vulkan.
​
Osjećam se jačim, stvarno ne znam zašto ali osjećam. Mislim da je dvadeseta bila jedan veliki krešendo, a s njegovim krajem otišlo je mnogo ljudi. Nikada neću zaboraviti tebe. Način na koji je tvoja žuta bluza mirisala na sunčano jutro i tvoj dodir tihog laneta u najvećoj dubini šumske flore. Pisci mogu da budu najveći gnjaveži ponekad, mogu da pišu najveća sranja, a onda opet, oni su beskonačni. Samo misao koju imam o sebi. Zar nije prelijepa?

Možda se već sad pitate kakav je ovo tekst, ko je on i možda ono „koji kurac“. Ako još uvijek nisi shvatio/la ovo si ti i razgovaraš sa mnom. Imam toliko misli koji prolaze, teško je izabrati nešto. Nemoj se prevariti, ovo nije nekakva glupost ispisana tek tako, ovo je umjetnost. Pronađi je. Pitam se ponekad koja je posljednja misao koja prođe nekom kroz glavu prije nego što se ubije. Šok! Samoubistvo! Pronađi je. Ali to je posljednja stvar na koju pomisli, ne izgovoreno, ali ono tik pred crnilo. Tama…

Sve ljubavi nisu sretne. Naprimjer one koje se pojave u nedostatku seksualne želje za istom, probuđene u pogrešno vrijeme i s pogrešnom osobom. Želite jedno, dobijete drugo, povrijedite sve. Ili one gdje vam nije stalo toliko da se potrudite da osobi koju volite pokažete koliko vam je stalo do nje. Da je jebeno volite. Tako je jednostavno čovječe, zašto moraš komplicirati stvari? Uzmi je i voli je. Prelijepo je.

Da ljudi, istina je, vratio sam se. Lijepo je bilo odmarati, ali treba raditi, ožiljke treba ispisati, doživjeti nove umjetnosti, poslušati novu muziku i pogledati nove filmove. Treba živjeti. A ako znate mene, znate koliko ja uživam u tome. Pitam se sad, da li vas ovako šta može dodirnuti? Nešto što ni sami ne razumijete jer je ispisano od strane apsolutnog luđaka koji zadovoljstvo pronalazi u najvećim apstrakcijama ljudskih mementosa. 

S ljubavlju i mržnjom…

P.S ako ste pročitali ovo, čestitam, stigli ste do kraja. Ako niste pronašli umjetnost, molim vas vratite se na početak, jer ste jebeno propustili poentu ove kolumne. all love. Anel. 

The post Anel Mušanović: said he appeared first on inmedia.ba.

Miris pečenog kestenja drsko se širio Prijedorskom ulicom i štipao nosnice, a od same pomisli na te ukusno pripremljene šumske plodove, polazila nam je voda na usta.

Bio je prohladan jesenji dan i u žuto obojeno drveće ogledalo je svoje frizure u bistroj i plahovitoj ljepotici Zdeni. Crnomanjasti čovjek je na obodu malog parka bacao cjepanice u vatru pokušavajući razigrati Hefestovu djecu. Iskre su osvjetljavale okolni prostor, a na plamenu se nalazilo staro i zahrđalo željezno bure presječeno napola.

U njega je bilo umetnuto šupljikasto metalno sito, a čovjek bi ga povremeno skidao, protresao njegov sadržaj, pa ga ponovo vraćao na vatru. U tom poslu pomagala mu je sušičava plava ženica. Strpljivo je izvršavala naredbe čovjeka i dodavala mu sve što je tražio. Čovjek je bio zadubljen u ono što radi i činilo se kako je u tom trenutku to najvažniji posao na svijetu bez kojeg bi i zemaljska kugla stala, a nebo sa zvijezdama se prosulo po njoj. Žena je stajala sa strane i pratila kretnje čovjeka, a u njenim nebesko plavim očima oslikavali su se bistri potoci i vjetrovi s plavetnih visoravni Grmeč planine.

Nedaleko od njih, u parku je travu paslo mršavo i žilavo magare upregnuto u malu crnu dvokolicu s rešetkastom ogradom. Bili su to Reuf i Zora, neobični bračni par koji i danas živi u sjećanjima i pričama starijih. Magarica se zvala Marizela, a nama djeci je to bila neobična životinja, jer su magarci na ovim prostorima, priznaćete, ipak rijetki. Reufu je jedna noga bila kraća i hodao je podbačajući se drvenom štulom. Za vrijeme ljeta uvijek je na sebi imao bijelu potkošulju koja je kontrastirala njegovu tamnu put. Govorio je dubokim i promuklim baritonom koji je nekako bio u nesrazmjeru s njegovim fizičkim gabaritima.

Čovjek bi se začudio da iz takvog slabašnog tijela može izaći tako moćan glas. Da je sudbina bila pravednija, rodio bi se s onu stranu „velike bare“, recimo negdje na Menhentnu i zasigurno bi se bavio pjevanjem, jer je grijeh da se takav glas ne uglazbi. Zamislimo američki džez klub u nekom zadimljenom njujorškom podrumu i orkestar crnaca koji sviraju trube i druge instrumente. Svi su u bijelim odijelima, a na čelima im se zrcale graške znoja koje povremeno brišu bijelim rupcima. I dok truba solira veliku sekstu, otegnuto je prati duboki promukli bariton: „Yeah, my darling, I still love you“.  I gle, umjesto da taj bariton pjeva po Armstrongovim notama, evo ga u sasvim drugom ambijentu gdje uzvikuje: „Pečeni kesten, prste da odgrizete, navali narode!“ 

 Sanjani prilaze malom improvizovanom  štandu, a Zora im papirnate fišeke, načinjene od starih novina, puni mirisnim, prženim oblucima. „Mali fišek pet, a veliki deset dinara!“, uzvikuje svojim tankim glasom. Kupci uzimaju fišeke i odlaze niz Prijedorsku strpljivo odvajajući prepečenu hrskavu koru od ukusnog mesnatog ploda.

I tako, nije se mogla zamisliti jesenja šetnja, a da se ne proba ukusno kestenje i ne uprljaju ruke od njega. Poput većine starih Sanjana, i Reuf je bio ljubitelj dobre kapljice, a poslije uspješnog poslovnog dana često bi znao „zalomiti“ u nekoj od poznatih sanskih kafana. Po izlasku, teturajući i spotičući se, došao bi nekako do prikolice, legao u nju i momentalno zaspao. Marizela bi nepogrešivo, strpljivim korakom i bez imalo žurbe, uspavanog Reufa kroz cijeli grad dovezla pravo kući.

Za sansku djecu bio je to uvijek neobičan prizor i pitali smo se kako neko poslije toga magarce može smatrati glupim životinjama. Za vrijeme ljeta Reuf i Zora, naravno, nisu pekli i prodavali kestenje, nego sokove. Na utakmicama „Podgrmeča“,  turnirima na „Partizanu“, narodnim zborovima ili proslavama, napunili bi dugačko limeno korito hladnom vodom, a u njemu su se baškarile staklene boce s „narom“, „koktom“, „jupijem“ i drugim osvježavajućim pićima.

Dešavalo se ponekad da između njih izbije i svađa, a Zora bi se tada pretvarala u pravu goropad koja je bujicom brzih i žestokih riječi utišavala Reufov promukli bariton i on se uvijek povlačio pred napadom njenog bijesa.

I tako je ovaj neobični par godinama uljepšavao kolorit našeg malog grada, sve do onog trenutka kada si otišao na odsluženje vojnog roka, a potom na studije ili u inostranstvo. Kako i kada su oni iščezli iz naših života ne može se sa sigurnošću reći.

Danas je sjećanje na njih blisko i drago, jer je to i uspomena na naše djetinjstvo i mladost, na vrijeme kada je, kako nam se sada čini, bilo mnogo manje životnih muka i problema, ako ih je uopšte i bilo. Uspomena je to i na doba kada se niko ni u mislima nije zapitao zašto se Reuf i Zora baš tako zovu i koje su nacionalnosti, niti je nekome bilo neobično da ljudi s takvim imenima mogu živjeti u istoj bračnoj zajednici.

I uvijek nekako s jeseni, kada dozriju šumski plodovi i osjeti se miris pečenog kestena, pomisliš da možda baš u ovom trenutku, negdje tamo gore u rajskim parkovima, njih dvoje s Hefestom lože vatru i kestenjem goste nebeske hurije i serafime.

The post Zlatan Čekić: Kesten appeared first on inmedia.ba.

Važni čuvari poretka i standarda demokratskog društva su između ostalih i novinari. Zbog toga se uvijek zalažem za njihovu i uopće slobodu javne riječi… Međutim, jedan broj novinara se danas pretvorio u suprotnost časne novinarske profesije. Takvi su u službi kriminalaca, mafijaša, utajivača poreza, švercera raznih vrsta. Uz to, takve novinare krasi zasljepljujuća količina neznanja i provincijske autistične neinformiranosti.

Na internetskom obzoru naše lokalne virtualne elite rasplinuli su se „novinari“ – virtualisti  svih profila i struka: šverceri, prostitutke, lažni vjernici, lažni novinari, dileri, izdajnici iz ′92, uglavnom svega i svačega da te Bog sačuva

Pročitajte više na http://asimkamber.com/mrezni-lazovi/

The post Asim Kamber: Mrežni lažovi appeared first on inmedia.ba.

Pitam se kada sam saznala da život nije satkan od leptira i šarenih balona nevješto nacrtanih na komadu papira? Koji mi je to trenutak pokazao neblagu surovost života?Misli kao bujice naviru.

Sjedim na klupi,čekajući autobus do Sanskog Mosta i posmatram ljude oko sebe. Bura se sprema ali ni blizu onoj koja je u meni. U razmišljanju su me prekinuli nepoznati glasovi. Primjetih grupu od nekoliko srednjovječnih osoba i dvije malene djevojčice.

Nijedna nije imala više od pet godina. Jedna djevojčica je jakim stiskom držala blatnjavu lutkicu, kao da se boji da  će i nju, iznenada,baš poput svog doma izgubiti. Gledala me je velikim  smeđim,suznim očima.Taj pogled pamtit ću dovijeka.

Promrzli i umorni, tražili su spas u kartama za Sarajevo. Nisu ih kupili.Gospođa za pultom je primila jednog od njih i čudnom gestikulacijom dokazala svim prisutnim da takvi poput njega nigdje nisu dobrodošli. Jer oni su “izbjeglice”.

Osjetih dubok nemir u sebi nakon njenih riječi. Izbjeglice ,o, kako ružan naziv za nekog ko je skupio dovoljno snage i hrabrosti da napusti svoje rodno mjesto,svoj cijeli život i krene u nepoznato.Sama ta gospođa(više i ne znam da li joj ovaj epitet uistinu odgovara) je, vjerujem,prije nekoliko godina, bila na njihovom mjestu.I moji roditelji, djed i nana su bili na njihovom mjestu. Bili smo baš poput njih.

Žao mi je što su mnogi od nas nakon propaćenih godina,mučenja i stradanja postali okrutni baš poput onih zbog kojih smo bježali iz naših domova. Zapitala sam se,da li smo uistinu zaslužili da nam bude bolje?Danas,mnogi samo ravnodušnost pokazuju prema tim ljudima u nevolji.Ponovih naglas onu dobro poznatu i rekoh da je to prava definicija našeg vremena:”U kamenu ništa ljudsko,a u ljudima sve kameno.”Svi koji su hodili zemaljskim stazama su se vjerujem, pitali koji je razlog njihovog postojanja?

Zašto su baš oni dobili propusnicu za ovaj neveseli ,zemaljski lunapark?Nagađati možemo dovijeka ali učinimo naš život vrijednim življenja. Pomozimo tim ljudima kad im je najgore,sad,baš sad u ovom trenutku.Svako od nas im može pomoći.

Sve je samo stvar izbora.Možda nikad nećemo pronaći smisao života ali nam je svrha nadomak ruke, pa, makar,neka oni poslije nas znaju da smo živjeli.

Baš zbog ovakvih situacija, mojih sumornih promatranja i detaljnog analiziranja,svaki put iznova napustim svoju čahuru i pogledam životu direktno u oči.

A taj susret mi nije bio nikad draži. 

The post Maida Dubica: Humanost, najljepša ljudska vrlina appeared first on inmedia.ba.

Postoje ljudi na društvenim mrežama kojima je jedino zanimanje da kleveću druge ljude po narudžbi. Najčešće i za novac kojim im se ova nezrela društvena rabota honorira. Jedan od najvećih honoraraca, kojemu je linč i hajka najdraži sport je Midho Dedić.

Najpodliji način i metodu klevetanja Dedić je primijenio u postratnom Sanskom Mostu protiv rahm. generala Mehmeda Alagića… Prijavio ga je za nešto što general sigurno nikad nikome rekao ne bi… I toga su svjesni svi oni koji su Mehmeda poznavali.

Pročitajte više na http://asimkamber.com/medijski-strvozder-midho-dedic/

The post Asim Kamber: „Medijski strvožder“ – MIDHO DEDIĆ appeared first on inmedia.ba.