“Ništa što je bilo vrijedno u prošlosti ne odlazi, nijedna istina ili dobro koje je čovjek stvorio nikad ne umire niti može umrijeti.”

(Thomas Carlyle 1795 – 1881)

Heroj je nešto nadnaravno, čudo od čovjeka, iznad prosjeka. Heroj je oličje svoje domovine, svog naroda, konstantno jači, znatno sigurniji, snažniji. Nema cijenu i ne može se kupiti. Herojstvo se ne uči, situacija ga stvori. Ne bježi od zla, nego je njegov trn.

Prije tačno 22 godine našim prostorima su koračali ti heroji. Bića koja su padala i dizala se iz pepela. Ona koja su slušala svoja srca. Koja su iz ljubavi, poštovnja, poštenja, humanosti, stali na stranu pravde, stranu istine, stranu Jedne nam Jedine, stranu nas, mladih, starih, djece, bolesnih, zaljubljenih, ostavljenih, loših i dobrih. Ostavili su zemlji, planinama, šumama, rijekama, krv, znoj i suze. Ostavili su strah, patnju, bol, osmjeh, dušu pa čak i život. Ruku u vatru za svetinju, za suverenost i nezavisnost.

Heroj služi kao primjer, podstrek i dodatni motiv. Biti heroj nije posao već ono što jesi. Heroj je majka koja je preživjela i nije preživjela muke rata, zle ruke agresora, muke neimaštine. Dijete, čije je djetinstvo palo u zaborav, dijete koje je postalo siroče.

Heroj je Izet Nanić, Safet Hadžić, Mehdin Hodžić, Hajrudin Mešić, Adil Bešić, Safet Zajko, Midhat Hujdur, Enver Šehović, Nesib Malkić, Mehmed Alagić, Amir Žilić, Jovan Divjak, Naser Orić, Sefer Halilović, Rasim Delić, Dževad Begić Đilda… Heroj je bivši borac, komadant, pripadnik  prvog, drugog, trećeg, četvrtog, petog, šestog i sedmog korpusa, svaki Zlatni ljiljan.

Heroj je nezasluženo otišao u zaborav, kao da nije ni postojao. Kao da je to morao biti. Sad smo tu gdje jesmo, borimo se izmišljenim problemima, za poštovanje preko lošeg, za uspjeh preko tuđe krvi i suza. Neko nas sputava da ih se sjetimo. Da o njima ništa ne znamo. Neko nas truje zlom. Ne zaboravi heroja, jer postati ćeš i ti heroj ako heroja prepoznaš.

The post Naši heroji.. appeared first on inmedia.ba - Čitajte s razlogom.

Jedna od rijetkih porodica iz samog vrha tabele autora V. i E. Bišćevića, kojoj se plasman nije promijenio ni na tabeli de jure vlasnik, jesu banjalučki begovi Đumišići. Oni su po iznosu, kasnije  oduzetih, zemljišnih posjeda zasjeli na 2. poziciju. Ali, zato im se, u neznatnoj mjeri, promijenio saldo na zemljišnom kontu…

Naime, sanski autori ispravno su naveli podatak da je apsolutno većinski vlasnik zemlje na sanskom području bila porodica Đumišić (98%), a manjinski Đumišlić (2%). Dakle, prema podacima iz zemljišnih knjiga za sansko područje, one su  zabilježene kao dvije zasebne porodice- Đumišići i Đumišlići. Ipak, u konkretnom slučaju radi se o jednoj te istoj porodici- Đumišić.

Ako poštujemo pravilo de jure vlasnik, onda je potrebno izvršiti povrat vrijednosti oduzete zemlje sa konta porodice Đumišlić i identičan iznos proknjižiti na konto Đumišića. U tom slučaju, sveukupno stanje na kontu porodice Đumišić iznosi 21.460,30 (=21.163,70+296,60) dunuma (138 K. S. i 7 slučajeva 1948.). Upravo zbog ove transakcije, nepostojeća, porodica Đumišlić izgubila je i svoje mjesto na tabeli de jure vlasnik, iako se na autorskoj tabeli V. i E. Bišćevića nalazila na 72. poziciji.

Ko je porodica Đumišić?

„Porodica Đumišić vodi porijeklo iz Male Azije iz mjesta Gümüşhane, nedaleko od obale Crnog mora (na rijeci Harşit, južno od Trabzona), gdje je od davnina bila vlasnik rudnika srebra. Otuda i potječe prezime Đumišić i naziv mjesta Gümüşhane (tur. gümüş=srebro). U dokumentima se često susreće i i perzijska verzija ovog prezimena Sim-zade.

Prvi Đumišići u Bosni, dvojica braće hadži Behram i hadži Osman, po svoj prilici, doselili su se u Banju Luku krajem XVI stoljeća i tu počeli kupovati zemlju… Jedan od pomenute braće hadži Behram-efendi nastanio se u Gornjem Šeheru. On je u Desnoj Novoseliji krajem XVI ili početkom XVII stoljeća podigao džamiju koju je narod prozvao Behram-efendijinom džamijom…

Tokom četiri naredna stoljeća, ova hanedanska porodica je dala mnogo istaknutih ličnosti u javnom, kulturnom, vjerskom i političkom životu Bosne, među kojima su svakako bili najpoznatiji banjalučki mutesellim i muftija Abdulah Hifzi-efendi Đumišić, jedan od najbližih saradnika Husejn-kapetana Gradaščevića, zapravo duhovni predstavnik njegova pokreta i njegov sin Mehmed Nazif Đumišić iz Banje Luke te kadije Muhamed-efendi Đumišić i sin mu Abdulkerim-efendi Đumišić iz Sarajeva.

Ovaj posljednji je bio osnivač Sim-zade ili Đumišića ili Drvenije medrese u Sarajevu. Banjalučki i sarajevski Đumišići su dva ogranka jedne te iste porodice. Zato nije slučajno da su Abdulkerim iz Sarajeva i Abdulah Hifzi Đumišić iz Banje Luke ukopani u istom groblju pored Čokadži hadži Sulejmanove džamije u Sarajevu, u narodu poznate i pod nazivom Jedileri.“(Povjerenstvo za očuvanje nacionalnih spomenika, Odluka-Broj: 06.1-02.3-71/10-4, 10. veljače 2010. godine Sarajevo, Objavljeno u “Službenom glasniku BiH”, broj 38/10.)

I zaista je Abdulah Hifzi-ef. Đumišić bio aktivni sudionik Pokreta za autonomiju Bosne 1831/32. godine i najbliži saradnik Husein-kapetana Gradaščevića. Na čelu pokreta predstavljao je skupinu ulema-intelektualaca:

„Najistaknutije figure iz te branše su Hifzi efendija Đumišić iz Banja Luke i sarajevski mulla Abdulkerim Jusufkadić. Hifzi efendija je bio i vojskovođa u borbi sa sultanovom vojskom. Po onome šta je kasnije radio uz  Gradaščevića u Travniku, izgleda da je on obavljao vanjske poslove. Jer on je kontaktirao sa predstavnicima Porte, a i sa drugima.

Dokumenti svjedoče da je izvrsno poznavao Bosnu i njeno stanje, da je znao vrijednost Pokreta za Bosnu, ali i opasnost Pokreta za Portu, ukoliko se on internacionalizira. Od njega je potekla izjava: >>Mi sada pišemo pisma Muhamed Aliju u Egipat i evropskim zemljama, ako bude ustrebalo. Ali mi to nećemo uraditi, jer svoj posao možemo dovesti do kraja<<.“ (A. S. Aličić,”Pokret za autonomiju Bosne od 1831. do 1832. godine”, str. 248)

Nakon veličanstvenih vojnih pobjeda protiv osmanske vojske na Kosovu, a posebno 18. VII 1831. godine kod mjesta Štimja u širem krugu Lipljana, te velike lakovjernosti Bošnjaka prilikom pregovora sa Portom, te pogubne izdaje u bitki na Stupu kod Sarajeva (4. VI 1832.) od strane hercegovačkih prvaka Ali-age Rizvanbegovića i Smail-age Čengića, vođe Pokreta su se uz garancije predale Porti:

U Solun su otpremljeni najugledniji među Bošnjacima iz vremena Pokreta, a među njima i Abdulah Hifzi-efendija Đumišić. Jedino na šta su mogli računati bilo je to da im je zajamčen život. Ovim prognanim, a bilo ih je nekolike stotine, nije konfiskovana imovina i nisu im progonjene porodice s njima. To je davalo nadu da će se nekada vratiti u svoju zemlju. (A. S. Aličić,”Pokret za autonomiju Bosne od 1831. do 1832. godine”, str. 318)

I ubzo se Abdulah Hifzi-ef. vratio u Bosnu. On je već 1836. godine podržao bunu Krajišnika protiv Portine odluke o ukidanju institucije kapetanija. U tome se krio jedan od razloga što je valija, Mehmed Salih-paša Vedžihija, sazovao bosanske ajane i erćane na vijeće u Sarajevo:

„Kad raspusti sve vijeće, ustavi teskeredžiju Mustaj bega Duvnjaka i banjalučkog muselima Hifzi efendiju i s nepoznata razloga objesi ih u hazna-odaji.“ (Safvet-beg Bašagić-Redžepašić,”Kratka uputa u prošlost Bosne i Hercegovine (Od g. 1463.-1850)”, str. 150-152)

Dakle, 16. VIII 1836. godine u Sarajevu su zajedno ubijeni Abdulah Hifzi-ef. Đumišić i Mustaj-beg Teskeredžić, ljubuško-duvanjski ajan. Osim zajedničke smrti dvojice prijatelja, zanimljivo je da su oni i po porodičnoj liniji bili usko povezani, ženidbom njihove djece: Mehmed Nazif-age Đumišića s Hatidža Hafiza-hanumom Teskeredžić (sestra Derviš-bega Teskeredžića). Ženidbenom linijom porodica Đumišić je znatno uvećala svoje zemljišne posjede u zapadnom dijelu Bosne i Hercegovine.

Zemljišni posjedi porodice Đumišić nalazili su se najvećim dijelom na prostoru kotareva Banja Luka i Gradiška te, nešto manje, u kotarevima Ključ i Sanski Most. U ovim kotarevima bili su najveći begluci, dok su kmetska selišta, osim u ovim kotarevima, bila posebno brojna u kotarevima Duvno i Ljubuški.

Vjerovatno su ova selišta u Duvnu i Ljubuškom došla u posjed porodice Đumišić početkom 19. stoljeća i ona su izvorno bila vlasništvo porodice Teskeredžić, dok su posjedi u ostalim kotarevima u Bosanskoj krajini vjerovatno bili njihovo izvorno vlasništvo duže vremena. Nema informacija da su predstavnici porodice Đumišić kupovali zemljišne posjede u vrijeme austrougarske vladavine.

Nažalost, Mehmed Nazif-aga iznenada je umro u Sarajevu 1870. godine, ostavivši iza sebe petericu sinova: Hifzi-bega (1840-1876.)- koji je kao major u tuzlanskoj vojnoj posadi poginuo 1876. godine u Bosanskoj Rači nedaleko od Bijeljine povodom čega je nastalo nekoliko balada, a Hamid Šahinović Ekremov o tome je napisao i dramu Hifzibeg, Mustaj-bega, Muharem-bega, Fehim-agu i Ali-bega.

Pored peterice sinova, koliko se zna, Mehmed Nazif-aga imao je i kćerke: Hanumicu (udana za hadži Ahmed-bega Filipovića iz Rastoke kod Ključa s kojim je imala sinove Mehmedali-bega, Husein-bega i Ali-bega), Eminu i Rašidu (obje izbjegle u Istanbul).

Prije nastavka slaganja porodičnog stabla ogranka Abdulah Hifzi-ef. nije na odmet znati da je, pored sina Mehmed Nazif-age, imao i kćerku Rašida hanumu H. Alibegović. Nakon Rašidine smrti nasljedstvo su potraživali njeni bratići Muharem-beg, Fehim-aga i Ali-beg.

Također, pouzdano se zna da opjevani junak Hifzi-beg nije imao potomstva. Za Mustaj-bega (Mustafa-ef.) se zna, tek toliko, da je bio treći muž Devlet hanume (rođ. Ibrahimpašić) Kukavičić iz Travnika, koja je prvi put bila udana za Muhamed-bega Gradašćevića i drugi put za Jahja-bega Ljubovića. Devleta je umrla 1917. godine i ona je bila jedini nasljednik iza ranije umrlog Mustafa-ef. Nije poznato da su imali potomstva. Muharem-beg je imao dvije kćerke, Šemsu i Zuhru.

Fehim-aga (vođa bošnjačke političke emigracije u Istanbulu, koja je pokušavala uticati na događaje u Bosni- S. Bandžović.”Bošnjaci i balkanski muhadžirski pokreti”, Godišnjak 2006, str. 340)  imao je kćerke Pašu Hatidžu (udanu za Husein-kapetana Islamovića) i Aišu (udanu za Nedim-bega Huseinbegovića), te sinove Halid-bega i Nazif- bega. On se oženio Šaćira hanumom iz Vitine (kod Ljubuškog), kćerkom Ibrahim-bega Kapetanovića (brat Mehmed-bega zvanog Ljubušak). Nazif-begova djeca su: Alija, Fehim i Muharem.

I Nazif-begov stric, Ali-beg, oženio se iz vitinske porodice Kapetanović, s Ruhija hanumom, kćerkom Osman-bega Kapetanovića (brat Mehmed-bega zvanog Ljubušak). Ali-beg je imao troje djece: Fehima, Osmana i Đemilu. (H. Kamberović,”Begovski zemljišni posjedi 1878-1918”, str. 315-322)

Tako su dvije najoštećenije begovske porodice, po vrijednosti oduzete zemlje na sanskom području, ženidbeno/udajbenom linijom međusobno postale povezane. Naravno, Nazif-beg i Ali-beg Đumišić dobili su na ljubuškom području velike zemljišne posjede u ime miraza od porodice Kapetanović. Faktički, Mehmed-beg Kapetanović (Ljubušak) bio je Šaćirin i Ruhijin stric. I njegova druga žena Almasa Babić, udovica Mehmed-bega Bišćevića, bila je omiljena među Kapetanovićima. Po njoj je ime dobila unuka Mehmed-begova strica Derviš-bega. Almasa je kćerka Bećir-bega Kapetanovića iz Vitine.

Koji su članovi porodice Đumišić imali zemljišne posjede na sanskom području?

Od gore pomenutih članova porodice Đumišić, zemljišne posjede na sanskom području (u Podovima) imao je samo „Đumišlić Nazifaga Verlassenschaft (ostavština) nach Nazifaga Đumišlić aus Constanitopolj“. (V. i E. Bišćević,”Naseljena mjesta općine Sanski Most“, str. 917).

Analizirajući podatake iz zemljišnih knjiga, jasno se mogu utvrditi imena ostalih vlasnika, kasnije oduzetih, zemljišnih posjeda: Kijevo- Smail-aga Đumišlić (B. Luka); Podovi-  Smail-aga (Mujaga) Đumišlić (Carigrad) i Arif-aga (Hadži Mujaga) Đumišlić (Carigrad); Tramošnja- Arif-aga Đumišlić (Lužani?) i Mustafa Đumišlić; Kozica- Arif-aga (Hadži Mujaga) Đumišić (Constantinopol) i Lužani- Arif-aga (Mujaga) Đumišić i Filipović Zarifa, udov. Đumišić. (V. i E. Bišćević, ”Naseljena mjesta općine Sanski Most“, str. 846, 889-891, 910, 917, 957)

Na osnovu priloženih podataka može se zaključiti da su banjalučki begovi Đumišići nakon austrougarske okupacije, većim dijelom, izbjegli u Istanbul. Iako se u zemljišnim knjigama pojavljuju prezimena Đumišlić i Đumišić, sasvim je jasno da se ovdje radi o jednom te istom prezimenu- Đumišić. Ono se u izvornom obliku pojavljuje samo na dva mjesta: u Lužanima i Kozici, gdje je ova porodica posjedovala 98 % od ukupne vrijednosti oduzete zemlje na sanskom području. U pitanju je vlasnik Arif-aga (Hadži Mujaga) Đumišić.

Međutim, na osnovu svega prezentiranog još uvijek ne znamo, kojem je ogranku pripadao Arif-aga, sin hadži Mujagin? Ono što znamo jest činjenica da ne pripada ogranku Abdulah Hifzi-ef. Možda konačan odgovor na postavljeno pitanje znaju naši lokalni autori:

„Porodica Đumišić je došla iz Turske u 18-tom vijeku. Jedan od članova te porodice je Arifbeg Đumišić. Rodio se u Sanskom Mostu 1832. god. Arifbeg odnosno njegovi roditelji su imali kuću pored Hamzabegove džamije u gradu, a kasnije su izgradili kuću u Muhićima. Žena Arifbega je bila iz Rastoke pored Ključa. Porodica Đumišić je bila jako bogata porodica. Arifbeg je imao dva sina Mustajbega i Smaila i kćerku Fatimu. Arifbeg je umro 1900. god.

-Mustajbeg sin Arifbega (1865-1925), je bio oženjen sa Hasanbegović Pašom iz Kamička. Djeca Mustajbegova su Fehim, Ale, Muharem i Hikmet. Mustajbeg je bio veleposjednik i imao je dosta zemlje u gradu i okolici grada, zatim dućane u gradu. Bio je trgovac…

-Smailbeg sin Arifbega (1868-1935), nije bio oženjen. Živio je boemski rasipnim životom. Umro je u Sanskom Mostu“. (A. Bišćević,”Sanski Most-starosjedioci i nasljednici”, str. 40)…

„Po pričanju Seada Đumišića, familija Đumišić se spominje od 1840 godine kad je u Sanskom Mostu živio Arif Đumišić sa familijom u svojoj kući u ul. Muhići sa lijeve obale rječice Zdena što je upisano u općinskim knjigama, a kojima su to imanje oduzeli. Imali su još jednu kuću preko puta džamije koja je poslije II sv. rata srušena i oduzeta. Arif Đumišić pored ostale djece imao je sina Mustafu koji se rodio u Sanskom Mostu gdje se oženio sa Pašom Hasanbegović iz Donjeg Kamička. Mustajbeg i Paša su izrodili djecu: Ale, Arif, Muharem i Hikmet…“ (V. i E. Bišćević,”Građa za historiju sanskog Mosta”, str. 375)…

Nažalost, iz prezentiranih radova lokalnih autora ne možemo saznati, kojem je ogranku pripadao Arif-aga Đumišić? Ono što se sigurno zna jest podatak da je sin hadži Mujagin. U matičnim knjigama za Sanski Most upisan je podatak da su roditelji Arifa Đumišića „Zade i Hava“. „Zade“ nije lično ime, nego u prezimenima pod uticajem turskog jezika znači potomstvo (dijete). Tako bi, npr., prezime Gümüşh-zade (bos. = Srebrno dijete) imalo značenje Đumiševo dijete ili Đumiš-ić. Kako se prezime Đumišić na perzijskom jeziku piše u obliku „Sim-zade“, pretpostavljamo da je u pomenutom dokumentu ime Arifovog oca prvobitno tako bilo i upisano, ali se u prepiskama izgubila riječ „Sim“?

Na istom mjestu saznajemo da se Arifova supruga zove Zarifa Filipović. Taj podatak ima potvrdu u zemljišnim knjigama za Lužane: „Filipović Zarifa, udov. Đumišić“. „Žena Arifbega je bila iz Rastoke pored Ključa“. Ova tvrdnja A. Bišćevića je apsolutno ispravna, jer je Zarifa porijeklom bila iz poznate begovske porodice Filipović.

Također, sin Hadži Mujage je i Smail-aga. On je brat Arif-age, a ne njegov sin kako to navodi A. Bišćević. Do identičnog zaključka došao je i Kamberović: „Arif-aga i Smail-aga Đumišić, zvani Smailkadić, sinovi umrlog h. Mujage iz Istanbula, posjedovali su 4.889,5 dunuma begluka u kotaru Sanski Most (katastarska općina Kozica) i deset kmetskih selišta u kotaru Banja Luka (katastarska općina Hasići)“. (H. Kamberović, ”Begovski zemljišni posjedi u Bosani i Hercegovini od 1878. do 1918.”, str. 321)

Na osnovu podataka iz zemljišnih knjiga za sansko područje može se zaključiti da su „Arif-aga i Smail-aga Đumišić, zvani Smailkadić, sinovi umrlog h. Mujage iz Istanbula“, živjeli u Lužanima (kod Sanskog Mosta) i Banjoj Luci, odakle su odselili u Istanbul. S obzirom na to da se u dokumentima Smail-aga zvao i Smailkadić, postoji vjerovatnoća da mu je dodatak „kadić“ uz ime prišiven, jer je njegov ogranak porijeklom od nekog banjalučkog kadije iz porodice Đumišić.

Već smo konstatirali da su najpoznatije banjalučke kadije bili Muhamed-ef. i njegov sin, Abdulkerim-ef., koji je osnivač sarajevskog ogranka Đumišića. Vjerovatno je Muhamed-ef. imao još muške djece, pa je vrlo lako moguće da je hadži Mujaga jedan od njegovih direktnih potomaka.

Kako je u zemljišnim knjigama za Tramošnju zabilježen vlasnik oduzetog posjeda Mustafa Đumišić, o kojem nema dodatnih informacija (nepoznato ime oca i mjesto stanovanja), pitamo se ko je on bio?  Zahvaljujući podacima sanskih autora o Mustafi (Mustaj-begu) znamo sljedeće: sin je Arif-age, rodio se u Sanskom Mostu i oženjen je Pašom Hasanbegović iz Donjeg Kamička. „Mustajbeg i Paša su izrodili djecu: Ale, Arif, Muharem i Hikmet“. Jedina razlika u podacima sanskih autora, pojavljuje se u imenu jednog od Arif-begovih sinova: Fehim (A. Bišćević) ili Arif (V. i E. Bišćević).

Na koncu ove priče o banjalučkim begovima Đumišićima, još uvijek ne znamo odgovor na pitanje: Ko je bio otac hadži Mujagin, djed Arif-agin i pradjed Mustafin (Mustaj-begov)? Kako je u bošnjačkoj tradiciji živio stari običaj da se djeci imena daju po nekom pretku (npr. Arif-begov unuk je Arif), preferiram slobodnom mišljenju, ali ne i konačnom stavu,  da je i Mustafa (Mustaj-beg) dobio ime po, nama nepoznatom, pretku iz istog ogranka- Mustaj-begu.

U provjerenoj varijanti, porodično stablo sanskog ogranka Đumišića izgleda ovako: … ? … – hadži Mujaga – Arif-aga – Mustaj-beg (Mustafa) – Ale, Arif, Hikmet, Muharem- i dalje Muharemova (zvani Hamelja) djeca, unučad, praunučad…

Naredni blog u petak 20h:”Vlasnici sanske zemlje- Beširevići”

The post Amir Kurbegović: Vlasnici sanske zemlje – Đumišići… appeared first on inmedia.ba - Čitajte s razlogom.

Svako jutro, nakon jutarnje molitve i prve kafe sa mojom Dragom Hanumom, iščitavanje dnevne štampe na „CAT“-u, prije odlaska na posao, je sastavni dio mog dana. Tako da prije osam sati ujutro iza sebe imam dvije kafe i nekoliko stotina stranica… Informacije su važan element svakog čovjeka koji želi biti „u toku“ zbivanja. Naravno, novinske (ali i sve druge) vijesti treba sa dozom opreza razmotriti, i nakon analize i provjere prihvatiti.

Stoga, nije čudo što bar pet dnevnih novina, što iz BiH, što iz okruženja je predmet mojih „jutarnjih opservacija.“ Iako nije predmet ove kolumne koncepcija štampe, moram kazati da susjedni tisak je znatno kvalitetniji od našeg. Na stranicama susjednog tiska nećete pronaći čovjeka kako visi o drvo, prizore saobraćajnih nesreća bez zaštite foto osjetljivog materijala, a o naslovima da ne govorim… Za samoproglašene, „najpopularnije“ naše, bh. novine, možemo kazati da su sve osim sredstava za informiranje. Kad bolje razmislim, filozofija „žutog tiska“ jesu dezinformacije, lažno predstavljanje, širenje nereda i smutnje. Kako Učenje veli, smutnja je gora od ubijstva… No, koji su motivi po srijedi? Od kuda “uspjeh” tog glasila? Složit ću se sa stavom da “uspjeh tog kvazitiskala se temelji na mentalnoj frigidnosti onesposobljenoj da pojmi činjenicu da u BiH ne postoji nijedan dnevni list koji nije u privatnom vlasništvu”. No, o tome će se pisati, ako Bog da… Da se vratimo na događaj!

Tako jedno jutro poznanici pričaju slučaj koji se dogodio u haremu jedne od naših lijepih krajiških džamija. Naime, stari dido je bio imućan, iza sebe ostavio zaštekanu značajnu sumu „za ne daj Bože“, i porodica je odlučila poslati bedela za svog didu, Allah rahmetile. Po ustaljenom šablonu- gdje su pare, tu je belaj – dogodit će se post-mevludski event. Inače, svrha molitve jeste da čovjeka „otrijezni“ od svakodnevnog dunjalučkog pijanstva, da kod čovjeka aktivira od Boga darovane moralno-etičke vrijednosti. Ali, avaj… Kad ovaj Svijet, koji je u Božijim „očima“ ogavniji od priprostoga komarca, vegetizira se i u duhovnost, onda se dobiju nuspojave različitih manifestacija i posljedica…

I nakon što su bavili molitvu, i proučili i poslali na adresu svoga rahmetlije, ljudi su izašli iz Oaze mira i dobrote, što su naše džamije, te su zakoračili u svakodnevnu kolotečinu. U tom se pojavi jedan iz porodice koji se pohvali kako je „dao“ da se prouči didu, još mu zamjenu na hadžu našao, Bogu dragom šućur… Ispostavit će se da šućuranje dragom Bogu nije zbog osjećaja ispunjenog emaneta prema rahmetli didi, nego zbog kusura koji je ostao…

Kako pričaju svjedoci, mladi kabadahija (iz iste porodice)  je iskazao svoje ne slaganje sa novonastalom situacijom, i tu je nastao fajt… Fajt gdje bi i Kličko prepoznao elemente koje treba kod sebe dodatno razvijati i unapređivati.

Mali je redom čekirao, i staro i mlado. „Ti'š meni moju nafaku uzimati, priprosta stoko sitnog zuba“ – dubokog grla vikao je. Kažu da je nane glavom opalila po džamijskoj saksiji, koju je glavom razbila k'o Bayern Borusiju…

Nekoliko povrijeđenih u hitnoj rezultat je, tog, neuobičajnog post-mevludskog fajta. A šta bi s „malim“ Snagatorom?! Mali „Snagator“ nakon što je svoje „ubio“ k'o mraz paprike, završio na dvanestosatnom hlađenju u popularnoj „trici“.

I tako je u životu… pogani dunjaluk gdje god pusti svoje pipke napravi nered i problem – u kafani, na ulici, ili Oazama i Svjetionicima Mira, Pravde, i Poštenja…

Haris Islamčević

Rad mr. sci. Harisa Islamčevića možete pratiti i putem socijalnih mreža: Facebooka www.facebook.com/hariislam2017 Twittera www.twitter.com/hariislam2017 te Instagrama www.instagram.com/hariislam2017

The post Haris Islamčević: Post-mevludski fajt appeared first on inmedia.ba - Čitajte s razlogom.

„Prema predaji, porodica Beširević došla je u Bosnu iz Anadolije, imali su kule u Cetingradu, Pećigradu i Lipniku, ali su neki porijeklo ove porodice vezali za sina Stojana Jankovića. Beširevići iz Ostrošca bili su vlasnici ovog grada ali su ga početkom 20. stoljeća prodali tadašnjem bihaćkom okružnom predstojniku grofu Lotharu Berxu.

Najpoznatija povijesna ličnost iz porodice Beširević je Osman-aga, kapetan Ostrošca od 1690. do 1727. Nosio je titulu aga, a njegovi sinovi nosili su titulu beg. Ova begovska porodica u doba austrougarske vladavine u Bosni nema značajnu ulogu, stoga što je njezin utjecaj na zbivanja u Bosni prestao već sredinom 19. stoljeća sa posljednjim ostrožačkim kapetanom, Murat-begom Beširevićem, „posljednjim članom kuće Beširevića koji je nešto značio na Krajini. On je bio zet Hasan-age Pećkog, s kojim nije živio u osobitom dosluhu”.“ (H. Kamberović, ”Begovski zemljišni posjedi u BIH od 1878. od 1918.”, str. 256-258)

Istini za volju, malo toga se zna o porijeklu porodice Beširević iz Ostrošca. Pozivati se u naučnim radovima na nepouzdana predanja, tipa došla tri brata iz Anadolije u Bosnu, a koja historijska nauka nije valorizirala, ne može se uvažiti kao vjerodostojan argument. Još manje je ozbiljno dovoditi u vezu bilo čije porijeklo sa klasičnim domišljanjima, kao što je navedena teza o mogućem porijeklu Beširevića od sina Stojana Jankovića.

O porijeklu Beširevića može se iznijeti samo slobodno mišljenje, ali ne i konačni stav, da je im rodonačelnik bio, nama nepoznati, Beşir (bos. Bešir= glasnik radosne vijesti). Prezime Beširević je pod uticajem turskog jezika moglo nastati u obliku Beşir-oglu ili Beşir-zade (bos. = glasnikov- sin ili dijete). Navedena prezimena govore o tome, da je prvi nosilac prezimena Beširević morao biti Beširov sin ili Beširevo dijete= Beširev-ić. Dakle, Beširov sin se prozvao Beširević. Ko je on bio, još uvijek nije poznato? Ako ne znamo ni njegovo ime, kako ćemo onda znati odakle je došao u Bosnu???

Kada je u pitanju prvi poznati kapetan Ostrožačke kapetanije, Osman-aga,  nije predmet spora da je on bio istaknuti pripadnik porodice Beširević. Ali, ne može se ni u jednom segmentu uvažiti još jedna diskutabilna Kamberovićeva tvrdnja: „Najpoznatija povijesna ličnost iz porodice Beširević je Osman-aga“.

O njemu, Kreševljaković piše sljedeće:„Osman-aga Beširević, jedini kapetan Ostrošca o kome govori Lopašić i o njemu se vrlo pohvalno izražava. Trideset sedam godina (1690-1727) vršio je tu službu. Za njegova vremena vršena su dva rata između bečkog ćesara i stambolskog sultana i sklopljena dva mirovna ugovora i oba za Portu nepovoljna. Osman-agina je zasluga, da su Turskoj ostali pogranični gradovi: Šturlić, Cetin i Podzvizd.“ (H. Kreševljaković,”Kapetanije u Bosni i Hercegovini”, str. 111)

Dakle, Osman-aga je, itekako, bio zaslužan za o(p)stanak navedenih gradova u Krajini. Njega je na mjestu kapetana naslijedio sin Ibšir-kapetan (učesnik bitke kod Banja Luke 4. VIII 1737. godine (E. Pelidija,”Banjalučki boj iz 1737. uzroci i posljedice”, str. 353), pa unuci hadži Bešir-beg (vjerovatno je dobio ime po svom pretku) i Abdul Mumin-beg. Kapetansku funkciju je nakon njih naslijedio Mehmed-beg.

Nažalost, ni Kreševljaković, za razliku od svih drugih kapetana iz porodice Beširević, nigdje ne navodi podatak čiji je on sin, dok ostale eminentne autore takav podatak ni pod razno nije interesirao. Po svemu sudeći, on je bio direktni potomak Osman-age, jer je kapetanska funkcija bila nasljedna. Posljednji ostrožački kapetan bio je Murat-beg, sin Mehmed-begov. (H. Kreševljaković, ”Kapetanije u Bosni i Hercegovini”, str. 112-114)

O njemu, Kreševljaković piše sljedeće: „Murat-beg, posljednji ostrožački kapetan i posljednji član kuće Beširevića, koji je nešto značio na Krajini. On je bio zet Hasan-age Pećkog, s kojim nije živio u osobitom dosluhu. Osim Gradaščevića i Firdusa bio je još u rodbinskim vezama s krupskim Arnautovićima. Kapetansku je službu vršio od godine 1818. do ukinuća kapetanija.“ (H. Kreševljaković, ”Kapetanije u Bosni i Hercegovini”, str. 114)

Imajući u vidu činjenicu da su prvu polovinu XIX stoljeća okarakterizirale pobune Bošnjaka protiv provođenja reformske politike Porte, a znajući da su upravo Krajišnici bili daleko najratoborniji na čitavom prostoru Bosne i Hercegovine, otvara nam se zanimljivo pitanje: Je li Murat-beg prespavao taj turbolentni period historije Bosne?

Upravo u odgovoru na postavljeno pitanje leži opravdan razlog, zašto držimo do stava da se Osman-aga ne može smatrati poznatijom historijskom ličnosti od Murat-bega. On se ubrajao u red najvećih protivnika politike Porte u Bosanskoj krajini. Skoro da nema bosanskog valije protiv koga se Murat-beg nije pobunio, bilo kao organizator ili učesnik.

Stupanjem na valijsku dužnost Ali Dželaludin-paše, početkom marta 1820. godine, nastao je paklen period za sve protivnike Porte u Bosni: „Dželal-paša je ostao zapamćen kao jedan od najsvirepijih bosanskih valija- počeo je likvidirati bosanske kapetane… Među prvima je 11. juna 1822. godine u Banjojluci ubijen ostrožački kapetan Huseinbeg Beširević. Takođe je zbog optužbe da je izrabljivao podanike smakunut i Zaimbeg Beširević iz Ostrožca.“ (G. Šljivo,”Bosna i Hercegovina 1813-1826.”, str. 279- 289)

Zar Kreševljaković nije naveo podatak da je Murat-beg bio posljednji ostrožački kapetan? „Kapetansku je službu vršio od godine 1818. do ukinuća kapetanija“. Kako su kapetanije ukinute 1835. godine ostaje nejasno, otkuda tvrdnja da je ostrožački kapetan bio Husein-beg Beširević? Očito je da ovdje nešto ne štima, mada nam se čini da bi on mogao biti Murat-begov brat. Šta se u međuvremenu dogodilo sa Murat-begom?

Dželal-paša je sa likvidacijama uglednih bosanskih kapetana i prvaka,  započeo godinu dana prije smaknuća ostrožačkog kapetana Husein-bega Beširevića. U Travniku su 1821. godine pogubljeni: Ahmet-beg Arnautović zv. Krupa kapetan, Ahmed-beg Kulenović zv. Kulin-kapetan i stric mu Bajbut, Ali-beg Kulenović-Šinikčić, Murat-kapetan Gradaščević, kapetani Dervente, Maglaja itd. Za divno čudo, Murat-beg Beširević uspio se nekažnjeno izvući:

„Ovaj put je naš Murat-beg sretno prošao. Godinu dana kasnije stigla je i njega kazna s još dvojicom krajiških kapetana: kapetanom Bišća i Sanskog Mosta. Njih je Dželalija svrgao i s porodicama iz zemlje protjerao, jer su bili dogovorili da podignu ustanak.

Na njegovo je mjesto u rujnu 1822. postavljen neki Salih-beg sin Ibrahim-begov. Tačno se ne zna da li je ovaj put Murat-beg morao napustiti svoj zavičaj jer je Dželalija, kako je već prije toga rečeno, ubrzo iza toga bio premješten iz Bosne i kratko iza toga umro u Travniku, a Murat-beg je i opet kapetanom Ostrošca.“ (H. Kreševljaković,”Kapetanije u Bosni i Hercegovini”, str. 115-116)

Dakle, za vrijeme dok je Murat-beg bio zatvoren kapetansku dužnost je obavljao, vrlo kratko, Husein-beg Beširević, da bi nakon njegove likvidacije za novog kapetana Ostrožačke kapetanije bio postavljen Salih-beg Beširević.

„U međuvremenu je Muradbeg Beširević pušten iz zatvora… Stoga je i otpor kapetana Muradbega Beširevića bio kratak, on je 28. septembra 1822. pobjegao preko granice i sklonio se u Cetin.“ (G. Šljivo,”Bosna i Hercegovina 1813-1826.”, str. 279- 289)

Međutim, nakon smrti Ali Dželaludin-paše, za novog bosanskog valiju postavljen je Seid Siri Selim-paša. On je stigao u Travnik 6. februara 1823. Kako se u Krajinu vratio tajno i Muradbeg Beširević i zauzeo svoje kapetansko mjesto u Ostrošcu, stanje mira nije dugo trajalo, pa su već početkom marta 1823. počele pristizati vijesti u komande Vojne krajine o nemirima u Bosni koji su zahvatlili predjele uz granicu, a vođe su opet bile Muradbeg Beširević i Hasanaga Pećki. (G. Šljivo,”Bosna i Hercegovina 1813-1826.”, str. 290-302)

Što se tiče pobunjenika, oni su posebno nastojali zauzeti Tržac. Nakon kratkotrajnog opsjedanja grada nisu ga uspjeli zauzeti, jer prilikom opsade nisu imali topove. Tako je valija riješio da umiri Krajinu, a uz to je naredio svom delibaši da mu dovede Murat-bega živog ili mrtvog. U pravu je bio Kreševljaković, jer je zaključio da su pobunjeni krajiški kapetani ostali na svojim mjestima, zato što su se vezirom izmirili. Pa zbog čega je onda izbila pobuna protiv Selim-paše?

„Hasanaga Pećki i kapetan Muradbeg Beširević su se pobunili protiv valije a da se nije znao pravi uzrok pobune, nego se jedino znalo da su bili nezadovoljni mjerama koje je on uvodio. Saznao je da su se Krajišnici pobunili zato što je Dželal-paša prošle godine postavio Salihbega Beširevića i Mahmutagu Rosića na kapetanske položaje, pa time nije poštovao pravo nasljeđa ovih zvanja.“ (G. Šljivo,”Bosna i Hercegovina 1813-1826.”, str. 290-302)

„I nakon toga Murat-beg nije mirovao. On je s Hasan-agom Pećkim uznemiravao stanovništvo i vlasti s one strane granice u Hrvatskoj. Sigurno na intervenciju Austrije u Stambolu, izdan je ferman krajem redžeba 1246 (siječanj 1831), kojim se to zabranjuje.“ (H. Kreševljaković,”Kapetanije u Bosni i Hercegovini”, str. 116)

Posljednji put Murat-beg je učestvovao u pobuni protiv valije Mehmed Salih-paše Vedžihija, koji je u junu 1835. godine došao u Bosnu. Ostrožački kapetan se zajedno sa krupskim (Mehmed-beg Arnautović-Krupić) i petrovačkim (Mustaj-beg Kulenović-Šinikčić) kapetanom, zbog odluke Porte o ukidanju kapetanija 1835. godine, usprotivio odluci pogubnoj za opstanak Bošnjaka u Bosni. Buna u Krajini je uzela velikog maha, pa se u augustu 1837. godine digao valija iz Travnika, da pokori pobunjene Krajišnike:

„U blizini starog majdana kod Lipnika dočekaše ga Krajišnici s nešto vojske pod vodstvom krupskog muselima Mehmed bega, ostržačkog muselima Murat bega i petrovačkog muselima Mustaj bega, ali uzmakoše kratkih rukava.“ (S. Bašagić-Redžepašić,”Kratka uputa u prošlost Bosne i Hercegovine (Od g. 1463.-1850)”, str. 152)

„Kada su vojnici Arnauti, kao prethodnica, na njih udarali, spomenuta rulja osjetila je da neće moći nikako izdržati. Pobacali su puške, uvidjevši da tu više ne mogu ni minute ostati, psujući svojim starješinama, krenuli su kud koji i svi se razbježali. Spomenuta kula bila je u posjedu izdajnika Džafer-bega, brata navedenog Murat-bega. Kako je spomenuti bio u njoj, naređeno je da se kula spali i sravni sa zemljom“.“ (S. S. Hadžihuseinović-Muvekit,”Povijest Bosne”, II, str. 970-971)

„Spomenuta rulja došla je do Jasenice u Bihaćkom kadiluku, u koju su prispjeli i dvojica mutesellima. Ali, oni se tamo nisu mogli zadržati, pa su se odatle svi razbježali. Mutesellim Krupe Mehmed-beg sa nekoliko svojih ljudi je pobjegao u tvrđavu Bužim, a Murat-beg u tvrđavu Ostrožac. S Božijom pomoći, mi smo krenuli iz Jasenice i kada smo stigli u Bihać, navedeni Murat-beg, uvidjevši da se neće moći održati u tvrđavi, sam je pobjegao u brda.

I stanovnici Ostrošca i Krupe su u strahu, zajedno sa svojom čeljadi pobjegli u brda, pa su iz svake tvrđave poslali u Bihać nekoliko starijih, pametnijih ljudi i zamolili da ih se poštedi. Stoga je sa naše strane svakome dat oprost, pa smo s vojskom došli do Ostrošca i naredili da svako boravi na svom mjestu. I majka spomenutog Murat-bega, zajedno sa njegovom djecom, došla je sama i zamolila da mu se prijestupi oproste. I mutesellim Krupe Mehmed-beg poslao je svoga čovjeka da zamoli da mu se greške oproste.

Pošto su navedeni svoje prijestupe priznali, čovječnost nalaže da se grijesi opraštaju onima koji mole i to je uzeto u obzir, pa su im prijestupi oprošteni. Mutesellim Krupe Mehmed-beg nam je doveden, a došao je i Murat-begov brat Džafer-beg. Za Murat-bega se ne zna da li je bio pobjegao Austrijancima ili se negdje zavukao. Hvala Svevišnjem, sada se svi nalaze pod zaštitom njegovog veličanstva i dovedeni su u pokornost. (S. S. Hadžihuseinović- Muvekit,”Povijest Bosne”, II, str. 971-974)

„Odavle se digne Vedžihija pod izlikom, da prošeta po Krajini i počiniv velika nasilja i nečovječna djela, vrati se preko Livna u Travnik koncem septembra rečene godine. Da nije sam Vedžihija po svojoj volji nanijo Krajini i Serhatu toliko nesreće, razumije se samo od sebe. U tome su ga savjetom i oružjem pomagali krajiški prvaci Mehmed beg Bišćević, muslim bihaćki i Derviš beg, muselim majdanski. Po njihovu nagovoru vezir je opremio u progonstvo Mehmed bega Krupskog i Murat-bega Beširevića ostržačkog put Male Azije.“ (S. Bašagić-Redžepašić,”Kratka uputa u prošlost Bosne i Hercegovine (Od g. 1463.-1850)”, str. 152)

„Obojicu ih je doveo u Sarajevo u travnju 1837. Vedžihija je opljačkao Ostrožac tako da je rod Beširevića stjerao na prosjački štap. Oba kapetana poslao je u progonstvo u Malu Aziju. Godine 1843. dozvoljen im je povratak u Bosnu. Beširević se više nije vratio u Ostrožac, nego je otišao sestri Ajiši, udovi iza Ibrahim-bega Firdusa, u Hlivno i ondje umro 1846. Tako je pod tuđim krovom završio svoj život posljednji ostrožački kapetan“. (H. Kreševljaković,”Kapetanije u Bosni i Hercegovini”, str. 116)

Jedina nepoznanica vezana za Murat-bega je njegov odnos prema Porti, u periodu borbe Bošnjaka za autonomiju Bosne 1831/32. godine: „Kako se odnosio Murat-beg Beširević prema pokretu Husein-kapetanovu tačno se ne zna, ali se zna da je njegov tast Hasan-aga Pećki pristao uz Gradaščevića.“ (H. Kreševljaković, ”Kapetanije u Bosni i Hercegovini”, str. 116).

Čisto sumnjamo da je ratoborni Murat-beg sjedio skrštenih ruku i nijemo posmatrao kako se Bošnjaci bore za samostalnost svoje jedine domovine- Bosne. Pa zar nije krajem januara 1831. godine, zajedno sa puncem Hasan-agom Pećkim, vršio upade preko državne granice u Hrvatsku? U svakom slučaju, Murat-beg je, kudikamo, bio poznatija historijska ličnost od Osman-age.

Aličićeva tvrdnja, da je Hasan-aga Pećki „bio oličenje Bošnjaka Krajišnika koji je volio svoju zemlju više od svega“ (Ahmed. S. Aličić,”Pokret za autonomiju Bosne od 1831. do 1832. godine”, str. 314), može se odnositi i na mnoge druge Krajišnike. Naravno, takvih junaka je bilo i u ostrožačkoj porodici Beširevića.

Iako je i Hasan-aga Pećki, po ispravnom mišljenju Kreševljakovića, nosio prezime Beširević, on nije bio u nikakvom srodstvu sa navedenim kapetanima Ostrožačke kapetanije. Uostalom, najuvjerljiviji dokazi izrečenoj tvrdnji jesu: podaci iz osmanskih deftera o njegovom imenu, općepoznate činjenice da nije pripadao begovskom rodu i da je Murat-beg bio oženjen njegovom kćerkom.

Neumoljiva je bila sudbina kapetanske porodice Beširevića iz ljute Krajine, čiji životni put nije bio posut ružama. Nesporna je činjenica da su oni generacijama bili razgranata i bogata porodica, koja je, prije svega drugog, zbog gajenja neizmjernog patriostkog osjećaja prema zemlji Bosni konstantno bila u sukobu sa zvaničnom politikom Porte.

Vjerodostojnu potvrdu pronalazimo u relevantnim podacima iz prve plovovine XIX stoljeća, iz kojih se jasno vidi da su Beširevići bili trn u oku Porti. „Vedžihija je opljačkao Ostrožac tako da je rod Beširevića stjerao na prosjački štap“. Konačnu cijenu platili su u austrougarsko doba, kada su  Beširevići postali „tako siromašni da su i kruha  gladni“.

Naredni blog u utorak 20h: ”Vlasnici sanske zemlje: Beširevići (2.)“…

The post Amir Kurbegović: Vlasnici sanske zemlje – Beširevići (1.)… appeared first on inmedia.ba - Čitajte s razlogom.

Živa sam otkad tebe imam, znaš li to, Sanjanine moj? Svakog jutra, moja prva si misao. I slutim koliko topline ima u tvom dahu dok snen dočekuješ jutro.

I slutim koliko brzo pozdravljaš novi dan kada znaš da ćeš me uskoro vidjeti, uskoro, za minut ili dva. Dočekuje me muzika tvog osmijeha i moj dan može početi. Ne plašim se ničega dok god imam tebe. Ne plaši me niko dok god tvoja ruka pokriva moj dlan. Moj si sav svijet, znaš li to, Sanjanine moj?

Naše su godine projurile brže nego što razmislim prije nego te poljubim. I nemamo godišnjicu, nemamo našu klupu u parku niti mjesto na zidiću pored Sane, mi nemamo svoju pjesmu niti već odabrane kumove.

Mi nemamo ništa, a imamo sve. Naš praznik je onaj dan kad si odlučio da me voliš, i onaj kad sam odlučila da te volim više od života, i onaj kad si me poljubio prvi put, i onaj kad sam ti nacrtala srce na ruci, a ti prošaputao “Znam” da ne čuje niko, niko osim nas. Naše mjesto je svaka ulica u gradu gdje smo se ljubili očima i svaka kap Sane pored koje si me čekao.

Naša pjesma je svaki stih koji govori o ljubavi. I vječnosti u njoj. Naši kumovi? Lipe u Frontu, čempresi na obalama i pokoji hrast u zimska jutra. Mi nemamo ništa, mi imamo sve. Moj si mir i moj si nemir, znaš li to, Sanjanine moj? U ovom vremenu lošeg i zla, u budućnosti koju ne želim, u prošlosti koju zaboravljam, ti si mi utočište od tuga i prvi kojeg zovem kada sam sretna.

Znam napamet oblik tvojih obrva i meke obrise tvojih usana, znam koju boju ti dobiju oči kada mene ugledaš i kako ti se željom oboji glas kada mi želiš reći ono što nikad ne izgovaraš. Znam kako mi klecaju koljena kada miris tebe osjetim.

Moja si svrha i smisao, znaš li to, Sanjanine moj? I ne brinem ni o čemu dok te imam, dok me imaš. I ne razmišljam ni o jednoj drugoj ljubavi, osim o ovoj našoj, većoj od svemira. Ne treba mi niko, dokle god si ti moj neko. Zauvijek tvoja, zauvijek moj.

Znaš li koliko te volim, Sanjanine moj?

A.F. (nastavak)

foto Pivalić Zaim

The post Znaš li koliko te volim, Sanjanine moj? appeared first on inmedia.ba - Čitajte s razlogom.

Sve je počelo davne 2004. godine. Ispraćao sam babu na put, bilo je nekako s kraja jeseni, sjećam se hladne i kišne noći. Imao sam osjećaj da i nebo plače zajedno sa mojim dječijim licem. Nisam znao gdje, ni kuda odlaze ljudi koji su se užurbano kretali ka autobusima opraštajući se sa svojim najmilijim. Danima sam držao babinu sliku i plakao. Svu tu agoniju i dječije razmišljanje prekinula je moja majka. Te riječi će mi do kraja života ostati urezane u sjećanje. „Ako ne prestadneš da plačeš ja ću otići od tebe pa ćeš ostati sam.“ Zapitkivao sam gdje je moj babo otišao, zašto je otišao.

Majka je rekla da je otišao na časni put, da je otišao na hadž da se očisti od grijeha i upotpuni svoju vjeru. Ja sam se opet našao da pitam, a šta je on toliko zgriješio da mora da ide tamo.

Želio sam da sam tamo. S godinama sam spoznavao postepeno vjeru i njene propise. A želja za Mekkom i Medinom se povećavala. Nakon 13 godina odrastanja, spoznavanja, uspona, padova, greški i popravljanja došao je taj dan. Zamišljao sam uvijek kada će da dođe, kada će osvanuti jutro u kojem ću suznih očiju izgovarati telbiju. Osvanuo je i taj dan, a osjećaj se nije mogao opisati baš kao što se i sada ne može opisati. Sve je bilo tako dugo, nestrpljivo sam čekao samo da se krene. Neprospavana noć u Fahdovoj džamiji, kašnjenje aviona i sati čekanja na Sarajevskom aerodromu. Ništa to nije bilo ni umorno ni naporno.

Svezao sam pojas, iza mene su sjedili moji roditelji. Poletili smo prema Medini. Moje srce nikad nije bilo ispunjenije, sretnije i radosnije. Zbog onoga što sam imao u tom trenutku, iza svojih leđa sam imao svoje najbolje prijatelje, svoju životnu podršku. A ispred nas je čekala Medina. Čekao nas je grad Božijeg poslanika Muhammeda s.a.w.s. Dolazak u Medinu, prolazak mnogobrojnih kontrola, put prema hotelu, sve je to tako dugo trajalo. U hotel smo stigli pred samu jaciju namaz. Bilo je sasvim dovoljno vremena da se klanjaju propušteni namazi tokom putovanja, da se okupa i pripremi za prvi susret sa poslanikom.

Ulazim u harem poslanikove džamije, nijemo posmatram prostranstvo koje se okom ne može obuhvatiti niti riječima dočarati. Oči su zarosile kada se sa minareta pejgamberove džamije začuo Medinski ezan. Dani u Medini su bili kao dani na nekom drugom svijetu, sve je bilo veličanstveno i nepojmljivo lijepo. Upoznao sam mnogo ljudi, osjetio šta znači ljubav u ime Boga. Šta znači kada ti priđe Pakistanac, Palestinac, Iračanin, Afrikanac, kada te zagrli samo jer si mu brat po vjeri. Gdje te svi dočekaju nasmijanog i vedrog lica, čak i onaj trgovac koji sabahom otvara dućan, na ulicu iznese stolice i ponudi te kahvom. Nigdje na svijetu nisam doživio ono što sam doživio u Medini. Premalo je riječi i redova da se bilo šta kaže.

Dani u Medini su odbrojani, sve je brzo prošlo. Osvanuo je petak, dan u kojem ćemo obući ihrame, dva komada nešivenog platna, ne noseći ništa drugo na našim tijelima, ne ukrašavajući se, ne parfemišući se i odričući se svih dunjalučkih uživanja. Simbolizirajući jednakost ljudi, pokornost Bogu i smrtnu odjeću, simbolizirajući dva bijela ćefina. Kada se rodimo umotaju nas u bijelo platno, ne stavljaju nam ništa drugo, isto je i sa smrću. Odeš kao što si i došao. Oblačenje ihrama je imalo posebnu simboliku i poseban osjećaj. Malo su mi smetale šiške, moje, tada poduge kose. Klanjali smo džumu namaz u poslanikovoj džamiji, spremili se za put Mekke sa suzama u očima i ujedno velikom srećom u srcu, jer iz grada poslanika idemo u grad Božijeg prvog hrama na zemlji. Bio sam bolestan, nenaspavan, umoran, iscrpljen ali ništa od toga nisam osjećao. Upozoravali su nas da se u Medini moramo odmoriti i spremiti za obrede koji nas čekaju u Mekki. Ali kako da jedno biće, koje nema garanciju da će kad izdahne ponovo udahnuti može odmarati u gradu Božijeg poslanika ne znajući da li će njegove oči ikada više gledati zeleno kube. Dio puta do hotela u Mekki ću preskočiti, sjećam se samo da sam plakao dok smo zajedno učili telbiju i stihove ilahije, „daj da vidim bejtullah.“ Negdje oko ponoći bili smo pred ulazom u harem Kabe. Babo mi je suznih očiju rekao da se pripremim i da ću nakon par koraka ugledati bejtullah. Već sam isplakao dovoljno suza na samom putu do Mekke i na putu od hotela do Harema, da sam mislio da u meni nema nijedne suze koju ću moći pustiti prilikom prvog susreta koji uistinu nema poređenja ni opisa. Prvi pogled na Kabu, cijeli svijet je stao, digao sam ruke i činio dovu, dovu koja se ne odbija. A suze su tekle, tekle toliko da sam grcao u jecaju kao malo dijete. Sve nakon toga, sve je bilo kao u snu. Svega sam postao svjestan tek onaj dan kad sam spremio stvari i izašao ispred hotela, spreman da krenem u Bosnu. Zadnje što ću vam reći, nakon oprosnog tavafa, kada iza vas ostaje bejtullah a ne smijete ga pogledati, ne znate da li će te ikada više imati priliku da očima gledate i srcem osjetite tu blizinu, nema tuge ni žalosti koja je veća od toga.

Da je lahko, nije lahko. Ima mnogo fizičkih poteškoća koje su i mladom čovjeku kao meni bile izuzetan fizički napor, ali vjerujte mi, dva dana nakon mog povratka ja već razmišljam o tome kako bi i iduće godine želio da odem. Iskoristite mladost prije starosti.

Piše: Muhamed Pašalić

Izvor: “Post scriptum”

The post Stazama islama: Moj put na hadž appeared first on inmedia.ba - Čitajte s razlogom.

„Mada su početkom 19. stoljeća bili „vlastela u Jasenici, koju im g. 1837. ote Vedžidpaša i grad im obori, pa kapetani i vlastela u Ostrožcu, Peći i u Sturliću, držeći veliko množtvo kmetova“ Beširevići su u austrougarsko doba „tako siromašni da su i kruha gladni“…

Opći je zaključak da su zemljišni posjedi porodice Beširević na prijelazu 19. i 20. stoljeća bili neznatni i da je njezina begovska slava prestala već sredinom 19. stoljeća. U doba austrougarske vladavine pripadnici ove porodice imaju marginalan značaj u političkom i socijalnom životu Bosne, a od njihove nekadašnje begovske tradicije ostali su još jedino tragovi.“ (H. Kamberović, ”Begovski zemljišni posjedi u BIH od 1878. od 1918.”, str. 256-257)

Iako su Beširevićima od njihove nekadašnje begovske tradicije ostali još jedino tragovi, historijskoj nauci nije poznat podatak da su oni, a svakako ni druge begovske porodice, za vrijeme osmanske uprave držali „veliko množtvo kmetova“. Nije istinita tvrdnja da su kmetovi uopće postojali u Osmanskoj carevini. Zar pojam kmetstva, po propisima šerijata, nije bio stran islamskim državama?

Relevantne odgovore na postavljena pitanja možemo pronaći u brojnim historijskim radovima. Za ovu zgodu, u kratkim crtama, izdvojit ćemo ispravno mišljenje Truhelke: „I ovdje već moram istaknuti, da je pojam kmetstva starom turskom zakonodavstvu posve nepoznat“. (Ć. Truhelka,”Historička podloga agrarnog pitanja u Bosni”, GZM, 1915/a, str. 124)

Da ne bi ostali u zabludi, važno je znati da su se u srednjovjekovnoj Bosni feudalni odnosi zasnivali na relaciji feudalac-kmet, a upravo dolaskom Osmanlija kmetstvo je bilo ukinuto: „Sultan Mehmed II Osvajač ispunio je obećanja koja je prije osvojenja Bosne dao njenim stanovnicima: osim što im je priznao pravo posjeda nad baštinama, ukinuo je i kmetstvo.“ (J. Mulić, ”Hercegovina”, II dio, str. 75)

Međutim, dolaskom napredne civilizacije na prostore Bosne i Hercegovine, zaživjeli su novi zakoni. Po njima su međusobni odnosi između posjednika čifluka (čifluk-sahibija) i navodnih zemljozakupaca (čifčija (kmetova)) proglašavani agrarnim.

Tako se, nakon austrougarske okupacije, izrodio moderni termin kmetska selišta, a Beširevići su ih posjedovali širom Bosanske krajine (u Bihaću, Bosanskoj Dubici, Bosanskoj Gradišci, Bosanskoj Krupi, Bosanskom Novom, Cazinu, Prijedoru i Sanskom Mostu). (H. Kamberović, ”Begovski zemljišni posjedi u BIH od 1878. od 1918.”, str. 257)

Apsolutna većina kmetskih selišta i begluka, Beširevićima je otuđena na već dobro znan način. Oduzeti zemljišni posjedi nalazili su se i na sanskom području. Da bi znali o kojoj se veličini zemljišnih posjeda konkretno radi, neophodno je utvrditi, jesu li su oni  ispravno bili proknjiženi?

Uvidom u zemljišne knjige za sansko područje primjećujemo da su transakcije po liniji „doneseno ili odneseno kao miraz“, bitno uticale na stanje konta porodice Beširević. Osnovni razlog treba potražiti u pogrešnim knjiženjima, kasnije oduzetih, zemljišnih posjeda.

Prvi primjer je Sultanija rođ. Cerić. Ona je u mjestu Bojište (Tuk Bobija) naslijedila je 35,35 dunuma zemlje (1 K. S.) iza muža „I ef. Bišćević“. Sultanija je i u naselju Skucani Vakuf naslijedila zemlju iza drugog muža („II ef. Beširević“) u iznosu od 27,30 dunuma (2 K. S).

Na kraju se treći put udala za „III Alibeg Cikota“ iz Bosanske Kostajnice i njemu u miraz odnijela, kasnije oduzetu, zemlju u iznosu od 62,65 dunuma (3 K. S.). (V. i E. Bišćević, ”Naseljena mjesta općine Sanski Most”, str. 397, 532). Sultanijin odneseni miraz Alibegu nalaže da se sa konta Bišćevića povrati iznos od 35,35 dunuma oduzete zemlje (1 K. S), a sa konta Beširevića 27,30 dunuma (2 K. S).

Drugi primjer je Zejna Beširević. Ona je iza muža Osman-bega Bišćevića iz Sanskog Mosta naslijedila povelike zemljišne posjede u mjestima Bojište (Tuk Bobija) (974,80 dunuma (1 K. S. i 2 slučaja 1948.)) i Bosanski Milanovac (Eminovci) (259,92 dunuma (2 K. S.). (V. i E. Bišćević, ”Naseljena mjesta općine Sanski Most”, str. 115, 385, 397, 481, 956).

Oduzeti zemljišni posjedi nisu proknjiženi ni na konto Bišćevića, a ni Beširevića. To se jasno vidi po sumarnom saldu kod obje porodice za Bojište (Tuk Bobija), jer na kontu Bišćevića stoji iznos 602,94 dunuma (5 K. S.), a kod Beširevića 32,10 dunuma (1 K. S.). Nigdje nema iznosa od 974,80 dunuma (1 K. S. i 2 slučaja 1948.). Po svemu navedenom, zemlja koju je Zejna naslijedila iza Osman-bega, nije proknjižena ni na jedan konto.

Ako po pravilu de jure vlasnik proknjižimo, kasnije oduzete, zemljišne posjede na konto pravnih nasljednika (Beširevića), proizilazi da njihov novi saldo iznosi 16.256,37 (= 15.308,87+974,80–27,30) dunuma (133 K. S. i 14 slučajeva 1948.).

S obzirom na to da je Zejna iza Osman-bega naslijedila još 259,92 dunuma (2 K. S.) u Bosanskom Milanovcu (Eminovcima), potrebno je isti iznos preknjižiti sa konta porodice Bišćević na konto Beširevića. Ukupna vrijednost oduzete zemlje na kontu porodice Beširević sada iznosi 16.516,29 (=16.256,37+259,92) dunuma (135 K. S. i 14 slučajeva 1948.).

Transakcija u oduzetoj zemlji, po liniji „doneseno ili odneseno kao miraz“ (Zejna Beširević nasljedstvo iza Osman-bega Bišćevića), nije jedini zabilježeni slučaj između porodica Beširević i Bišćević.

U zemljišnim knjigama za Slatinu pojavljuje se zanimljiv slučaj: „Nura sestra Muratbega Beširevića udana Bišćević Sanski Most“. (V. i E. Bišćević, ”Naseljena mjesta općine Sanski Most”, str. 1057-1058)

Naime, kapetan Ostrožačke kapetanije Murat-beg Beširević imao je dvije, nama poznate, sestre: Ajišu u Livnu i Nuru u Sanskom Mostu. Nura Beširević je donijela na konto porodici Bišćević miraz u vrijednosti od 1.042,00 dunuma zemlje (8 K. S.). Ovaj vrijedan poklon, tipa „donesen kao miraz“, iz porodice Beširević, sanski autori ispravno su proknjižili na konto Bišćevića. Ime primatelja poklona nije naveden. To je bio naš treći primjer.

Sličan slučaj našem prvom primjeru je ovaj četvrti. Paša Kulenović je iz prvog braka („I Beširević“) naslijedila oduzetu zemlju u Lipniku, vrijednosti od 570,94 dunuma (8 K. S. i 2 slučaja 1948.). Ona je nakon smrti prvog muža stupila u drugi brak sa Hasan-begom Ibrahimpašićem. (V. i E. Bišćević, ”Naseljena mjesta općine Sanski Most”, str. 468)

Sanski autori ovaj put nisu ispoštovali pravilo de jure vlasnik, jer su Pašinu oduzetu zemlju proknjižili na konto starog vlasnika- Bešireviće. U tom slučaju, isti iznos mora se preknjižiti sa njihovog konta na konto Ibrahimpašića. Vrijednost oduzete zemlje na kontu Beširevića iznosi 15.945,18 (= 16.516,12–570,94) dunuma (135 K. S. i 12 slučajeva 1948.). Posljednje transakcije u oduzetoj zemlji nisu imale nikakvog uticaja na plasman Beširevića po aktuelnoj tabeli- 4. pozicija.

Njima su na sanskom području oduzeti zemljišni posjedi u sljedećim mjestima: Lipniku, Skucanom Vakuf, Zenkovićima, Hadrovcima, Mrkaljima, Bojištu (Tuk Bobija), Mutićima, Majkić Japri, Đedovači, Zdeni i Pobriježju. (V. i E. Bišćević, ”Građa za historiju općine Sanski Most”, str. 318). Po tom pitanju, Beširevići se tretiraju jednom od najštećenijih porodica.

Pored lokalnih autora, V. i E. Bišćevića (”Naseljena mjesta općine Sanski Most”, str. 167, 276, 359, 394-395, 485, 495-496, 505, 532, 1017, 1042, 1057, 1064), sa izuzetno vrijednim podacima iz zemljišnih knjiga, srdačno nas je počastio i Kamberović (H. Kamberović, ”Begovski zemljišni posjedi u BIH od 1878. od 1918.”, str. 256-258). U tim podacima navedeni su vlasnici zemljišnih posjeda, koji su doživjeli identičnu sudbinu kao sanski.

Na osnovu priloženih podataka dolazimo do zaključka da su Beširevići iz Ostrošca doseljavali na područja: Bosanske Krupe, Bihaća, Sanskog Mosta i Prijedora. Zanimljivo je da se ovdje ne pojavljuju vlasnici zemlje nastanjeni u njihovom izvornom mjestu, osim Tahir-bega koji je vrlo kratko živio u Modri, što znači da su oni već u austrougarsko doba uveliko bili raseljeni iz Ostrošca.

Centalno područje doseljenja bila im je Bosanska Krupa. S tog područja Beširevići su došli i u Modru. Ovaj ogranak vodi porijeklo od Ahmet-bega iz Vranjske. U podacima iz zemljišnih knjiga jasno se vidi da je imao sinove Hasan-bega (živio u Vranjskoj) i Aliju (doseljenog u Modru). Nije poznato ime Ahmet-begovog oca, pa iz tog razloga ne možemo utvrdititi stepen srodstva Beširevića iz Modre sa ostalim pripadnicima te porodice.

Zato nam je poznato ime Ahmet-begovog unuka, a sina Aliije koji je prvobitno morao u nazivu imena nositi dodatak beg (Ali-beg= Ali= Ali(ja)). Zahvaljujući vrijednom podatku sanskih autora znamo da se on zvao Bećir-beg. (V. i E. Bišćević,”Građa za historiju općine sanski Most”, str. 362). I danas Beširevići žive u Modri, a njihovo izvorno mjesto porijekla je Ostrožac.

Iz izvornih zemljišnih podataka proizilazi da je najstariji, nama poznati, pripadnik ostrožačkog ogranka bio Agan-beg. On je imao sinove Fehim-bega (nastanjenog u Ripču) i Tahir-bega (nastanjenog u Ostrošcu). Njegov sin Sulejman-beg živio je u Bosankoj Krupi, a on je imao djecu: sina Hamdiju i kćerke Sidiku, Zumru i Atifu.

Zahvaljujući još jednom vrijednom podatku sanskih autora saznajemo da je Fehim-beg bio nastanjen u Ripču, a imao je sina Miralem-bega, koji je živio u Hašanima. (V. i E. Bišćević,”Građa za historiju općine sanski Most”, str. 362)

U navednim podacima lako se uočava prijedorski ogranak Beširevića. Oni su imali kulu u Čejrecima, od koje se odavno ni tragovi više ne vide. Taj ogranak Beširevića vodi porijeklo od Džafer-bega, sina kapetana Mehmed-bega. Nakon što mu je Vedžihi-paša 1837. godine popalio i srušio kulu u Lipniku, te ga dao u progonstvo, njegova djeca živjela su u obližnjoj Budimlić Japri.

Prijedorski ogranak Beširevića vodi porijeklo od Džafer-begovog sina Osman-bega, te unuka Ibrahim-bega i Salih-bega. Ibrahim-beg je bio oženjen Zanfijom (rođ. Mašić) s kojom je imao dvije kćerke, Muniru i Zarfiju, dok je Salih-beg imao sina Osman-bega nastanjenog u Hašanima. On je ime dobio po svom djedu.

Ovaj put sanski autori prenose autentičan podatak, dobiven iz prve ruke, na  osnovu kojeg uviđamo da su prijedorski i sanski ogranci Beširevića u srodstvu. (V. i E. Bišćević,”Građa za historiju općine sanski Most”, str. 362). Taj podatak je istovjetan i sa našim  saznanjima.

Znači li to da su sanski Beširevići direktni potomci Džafer-begovi i da je njegov sin, ili možda unuk, bio prvi doseljeni Beširević u Sanski Most? Ili su, ipak, u pitanju bili potomci njegove braće?

Kako je porodica Beširević bila uveliko razgranata, pred sam kraj osmanske uprave u Bosni, oni doseljavaju i u Sanski Most. Dakako, prvi doseljenik u Sanski Most bio je porijeklom iz ostrožačke porodice Beširević: „U Sanski Most je za vrijeme Turske 1870. godine došao Mehmedbeg Beširević. Mehmed je imao četiri sina: Sadibeg, Džaferbeg, Hrustanbeg i Tosimbeg“. (A. Bišćević, ”Sanski Most – Starosjedioci i nasljednici- Sanskog Mosta”, str. 100).

Zaista nam je ovaj put A. Bišćević darovao nekoliko veoma vrijednih podataka, ukoliko su oni ispravni. U priloženim podacima ne uočavamo ime, po njemu, prvog doseljenika Mehmed-bega. Jedini nama poznati Mehmed-beg Beširević bio je pretposljednji kapetan Ostrožačke kapetanije. On je imao dvojicu, nama poznatih, sinova: posljednjeg ostrožačkog kapetana Murat-bega i Džafer-bega.

Pretpostavljamo da je treći Mehmed-begov sin bio kapetan Hasan-beg, kojeg je 1822. godine u Travniku likvidirao Dželaludin-paša. Apsolutno smo sigurni u tvrdnju da kapetan Mehmed-beg nije mogao biti prvi doseljenik iz porodice Beširević u Sanski Most.

U zemljišnim knjigama za sansko područje pojavljuje se ime, po A. Bišćeviću, jednog od sinova, nama nepoznatog, prvog doseljenika u Sanski Most- Sadik(-beg)a. Ali za divno čudo, u istim podacima uočavamo da su zabilježena dvojica imenjaka. Prvi je Sadik-beg, sin Murat-bega, nastanjen u Zdeni. Drugi je Sadik, sin Malić-bega, nastanjen u Vranjskoj. Jedini nama poznati Murat-beg Beširević, bio je maloprije pomenuti sin Mehmed-bega, dok o Malić-begu nemamo nikakvih podataka.

Kako je, po A. Bišćeviću, prvi doseljenik u Sanski Most bio otac Sadik(beg)a, nameće nam se logično pitanje: Je li posljednji ostrožački kapetan Murat-beg tražena osoba?

Prema Kreševljakovićevim navodima, on je od oca Mehmed-bega naslijedio Ostrožačku kapetaniju 1818., a umro je 1846. godine u Livnu. U trenutku smrti morao je imati oko 50 godina. Sadik-beg bi, teoretski, mogao biti sin kapetana Murat-bega. Ako je prvi doseljenik iz porodice Beširević u Sanski Most došao, po A. Bišćeviću, 1870. godine, onda to nije mogao biti, već tada rahmetelija, kapetan Murat-beg.

Ukoliko je otac ovog Sadik(beg)a bio prvi doseljenik, onda se on morao zvati Murat-beg, sin Murat-bega. Nije rijedak slučaj u tradiciji Bošnjaka da sin nosi i očevo ime, pa bi u tom slučaju Murat-beg (mlađi), iz obližnjeg sanskog prigradskog naselja Zdene, postao ozbiljan kandidat.

No, iz priloženih podataka ne može se utvrditi ime njegovog oca. U tom slučaju ova varijanta ostaje do daljeg otvorena, s tim prije što bi zadovoljila i autentični podatak dobiven od V. i E. Bišćevića, kako su prijedorski i sanski Beširevići u srodstvu.

Otac drugog Sadika, Malić-beg, nastanio se u Pobriježju. U podacima iz zemljišnih knjiga vidimo da je sin Derviš-bega. I Malić-begov brat, a Derviš-begov sin, Vahid(-beg) nastanio se također u Pobriježju. Osim navedenih podataka, u zemljišnim knjigama za sansko područje ne pronalazimo nijednu drugu osobu koja je bila u bližem srodstvu sa pomentim Malić-begom.

Ali, u Kamberovićevim podacima uočavamo da je Derviš-beg imao i trećeg sina- Mustaj-bega iz Bosanske Krupe. Zabilježena su imena i dvojice njegovih sinova, Vejsil-bega iz Brezičana i malodobnog Hasana. On je, po svoj prilici, živio kod oca u Bosanskoj Krupi.

Dakle, vrlo lako je moguće da je prvi doseljenik u Sanski Most bio Malić-beg, nastanjen u sanskom prigradskom naselju Pobriježje. Ukoliko su ispravni ostali podaci A. Bišćevića, onda je prvi doseljenik u Sanski Most, Malić-beg, imao sinove: Sadi(k)-bega, Džafer-bega, Hrustan-bega i Tosim-bega. Nažalost, ni ova varijanta nema potvrdu u priloženim podacima iz zemljišnih knjiga.

Zanimljivu informaciju opet saznajemo iz istog izvora, A. Bišćevića. On navodi podatak da je Tosim-beg živio u Pobriježju i da nije bio oženjen. Međutim, pouzdano se zna da Tosim-beg jest živio u Pobriježju i da je dio njegovih potomaka preselio u Sanski Most. To znači da je bio oženjen, ali njegovi potomci nisu bili prvi dosaljenici iz porodice Beširević u Sanski Most.

Kako u podacima iz zemljišnih knjiga primjećujemo, da od trojice Derviš-begovih sinova jedino za Vahid(-bega)a nema podataka o njegovim potomcima, dolazimo do mogućeg zaključka da je od Derviš-begovih sinova jedino Malić-beg mogao biti prvi doseljenik u Sanski Most.

Pošto pouzdano znamo da su prijedorski i sanski ogranci Beširevića u srodstvu, logično je zaključiti da i sanski ogranak vodi direktno porijeklo od Džafer-bega. U tom slučaju Derviš-beg bi mogao biti njegov sin, Malić-beg unuk, a Sadik(-beg), Tosum(-beg), Hrustan-beg i Džafer-beg praunuci. Ako je ova varijanta ispravna, onda je Džafer-beg (mlađi) dobio ime po istoimenom pradjedu.

Nažalost, bez dodatnih podataka još uvijek nismo došli do željenog saznanja i ne možemo donijeti konačni sud. I dalje, kao potencijalni kandidati, ostaju Murat-beg (sin istoimenog kapetana Ostrožačke kapetanije) i Malić-beg (sin Derviš-bega iz Vranjske). Jedan od ove dvojice Beširevića, najvjerovatnije, bio je prvi doseljenik u Sanski Most.

Za svaki slučaj treba podvući da naš zaključak nije nastao po uzoru na poznatu narodnu pjesmu: „U našim pjesmama kad se nabrajaju junaci na Krajini, uvijek se pjeva: Od Ostrošca dva Beširevića…“ (H. Kreševljaković, ”Kapetanije u Bosni i Hercegovini”, str. 110)

Naredni blog u petak 20h: ”Vlasnici sanske zemlje: Kulenovići” …

The post Amir Kurbegović: Vlasnici sanske zemlje-Beširevići (2.)… appeared first on inmedia.ba - Čitajte s razlogom.

Po veličini oduzetih zemljišnih posjeda na sanskom području, porodica Kulenović nalazila se na visokoj 6. poziciji. Ova poznata krajiška porodica nije do sada obrađivana po pravilu de jure vlasnik. Već viđene transakcije po liniji „doneseno/odneseno kao miraz“, promijenille su saldo i na kontu Kulenovića.

Uvidom u zemljišne knjige za sansko područje registrirali smo tri miraz transakcije, koje su imale uticaja na plasman te porodice:

– Aziza Cerić je iza Alibega Kulenovića (Jajce) naslijedila zemlju u Bosanskom Milanovcu (Eminovcima) vrijednosti 3.436,47 dunuma (30 K. S.) i Bošnjacima 133,62 dunuma (1 K. S. i 1slučaj 1948.). (V. i E. Biščević, ”Naseljena mjesta općine Sanski Most”, str. 115, 406).

Poštujući pravilo de jure vlasnik, navedene vrijednosti, kasnije oduzete, zemlje (3.570,09 (= 3436,47+133,62) dunuma i  (31K. S. i 1 slučaj 1948)), treba rasknjižiti sa konta porodice Kulenović i isti iznos proknjižiti na konto Cerića.

– Almaza Kulenović je Sulejman-begu Filipoviću u mjestu Bošnjaci donijela miraz od 99,05 dunuma (7. K. S.), a u Bosanskom Milanovcu 20,50 dunuma (1 K. S.), gdje je pogrešno u zemljišnim knjigama upisano ime njenog muža „Kulenović Almaza, Sulejmanbeg Kulenović- Ključ“. (V. i E. Biščević, ”Naseljena mjesta općine Sanski Most”, str. 113, 406).

Sanski autori su Almazin poklon u Bošnjacima ispravno proknjižili na konto porodice Filipović, dok ovaj drugi u Bosanskom Milanovcu treba preknjižiti sa konta Kulenovića na konto Filipovića.

– Hanka Kulenović Bajbutović (Kulen Vakuf) naslijedila je iza muža Derviš-bega Krupića u Jelašinovcima vrijednost zemlje od 753,46 dunuma (12 K. S. i 1 slučaj 1948.) i Dabru 548,48 dunuma (5 K. S.), gdje stoji „Kulenović Hanka, udana Dervišbeg iz Zdene“. (V. i E. Biščević, ”Naseljena mjesta općine Sanski Most”, str. 148, 468). Dakle, ovdje se radi o 1.301,94 dunuma zemlje (17 K. S.)

Taj iznos, kasnije oduzetih, zemljišnih posjeda treba rasknjižiti sa konta porodice Krupić i proknjižiti na konto Kulenovića. Nakon navedenih transakcija, po liniji „doneseno/odneseno kao miraz“, saldo na kontu porodice Kulenović iznosi 10.380,40 (= 12.669,05 – 3.570,09 – 20,50 + 1.301,94) dunuma (123 K. S. i 7 slučaja 1948.).

Međutim, nije samo Hanka Kulenović Bajbutović bila nasljednica, kasnije oduzetih, zemljišnih posjeda. I Paša Kulenović je iz prvog braka („I Beširević“) naslijedila, kasnije oduzetu, zemlju u Lipniku, vrijednosti od 570,94 dunuma (8 K. S. i 2 slučaja 1948.). Paša je nakon smrti prvog muža stupila u drugi brak sa Hasan-begom Ibrahimpašićem i naravno donijela mu vrijedan poklon u vidu miraza. (V. i E. Biščević, ”Naseljena mjesta općine Sanski Most”, str. 468)

Sanski autori u ovom slučaju nisu ispoštovali pravilo de jure vlasnik, jer su Pašinu oduzetu zemlju proknjižili na konto starog vlasnika- Bešireviće. U tom slučaju, isti iznos mora se preknjižiti sa njihovog konta na konto Ibrahimpašića. Ova transakcija nije imala dodirnih tačaka sa kontom Kulenovića.

Ali zato jesu prethodne, jer je porodica Kulenović doživjela blagi pad, pa se u tom slučaju na tabeli de jure vlasnik nalazi na 7. poziciji.

Oduzeti zemljišni posjedi, na sanskom području,  porodice Kulenović nalazili su se u sljedećim mjestima: Batkovci, Bosanski Milanovac (Eminovci), Bošnjaci, Jelašinovci, Dabar, Koprivna, Marini, Ovanjska, Pobriježje i Tomina. (V. i E. Biščević,”Građa za historiju općine Sanski Most”, str. 326)

Osim na sanskom području, Kulenovići su „raspolagali su znatnim zemljišnim posjedima, koji su se najznačajnijim dijelom nalazili na području između Bosanskog Petrovca, Grahova, Glamoča, Jajca, Varcar Vakufa i Ključa, iako je proces diobe ostavio određenog traga na zemljišnim posjedima pojedinih pripadnike ove porodice, tako da početkom 20. stoljeća cijela porodica Kulenović posjeduje uvjerljivo najveće komplekse begluka i najviše kmetskih selišta u Bosni i Hercegovini (ukupno 3.869 kmetskih selišta, s tim da se zna da je 556 obuhvatalo površinu od 43.485,461 dunum)“. (H. Kamberović, ”Begovski zemljišni posjedi u BIH od 1878. od 1918.”, str. 398-409)

Ko je porodica Kulenović?

„Ovo je u celoj krajini vrlo istaknuta begovska porodica, jakih i fizičkih i psihičkih osobina. Kroz zadnjih 200 godina turske vlasti oni su slabo upravljali ovim krajem. Zvanični predstavnici turske uprave ostajali su uvek u zasenku naprama moći Kulenovića. Cela petrovačka nahija i još nadalje bila je njihov spahiluk. Predanje govori da su dobili spahiluk od Crnog Vrha (glamočki srez) do Kladuše.

Svoje poreklo vežu oni za Kulin Bana. No malo je verovatnosti, da bi se predanje moglo tako dugo održati kroz onako vratolomnu prošlost Bosne. Sigurno je da su za vreme turske vladavine u Lici živeli u mestu Pišaću, kod Udbine. Tamo su se u čestim borbama istakli, zadobili ugled, verovatno i visoke položaje. Kad je napuštena Lika, prešli su iz Pišača u Bosnu i razmestili se po obližnjim varošima: Glamoču, Petrovcu, Kulen-Vakufu i Bihaću.

Govori se da su iz Like izišli dvojica Kulenovića kao paše. Ibrahim-paša ostao je u Vakufu, koji se otada prozove Kulen-Vakuf. On je, kako vele, grad Ostrovicu nadogradio zidom od sedre.

Brat mu Salih-paša došao je u Bjelajsko Polje i podigao Petrovac. S njima je prešla i mati im, zvana Razi-Kaduna. Njezin grob se nalazi pod petrovačkom gradskom džamijom. Ona bi bila ta, koja je dobila ferman na spahiluk. Ali je morala radi toga ići nekoliko puta u Carigrad.

– Ovako uglavnom pričaju oni Kulenovići, iz čijeg kazivanja proviruje težnja, da uzdignu i uveličaju svoju prošlost i svoje starinsko poreklo od visokog roda.

No imamo i drugo kazivanje od osobe, koja je bila uvek slobodna od ispraznih težnja. To je umrli Muhamedbeg Kulenović s Kliševića, kod koga su umerenost, skromnost i istinoljubljivost bile uvek visoko istaknute odlike. On priča o starini svoje porodice ovako:

>> Bila neka sirotna žena. Imala sina Kulena. Proseći dođe do Carigrada. Iziđe i pred sultana. Sultanu bi drago kad ču, da je ona iz Bosne. Reče joj neka ide njegovoj ženi, koja je bila trudna i neka pazi na nju do porođaja. Ako mu žena rodi sina, dobro će ovu sirotu nagraditi. Dogodi se, da se sultanu baš rodi sin. Ova ga sirota dočeka na ruke. Ostane uz njega i mater mu još godinu dana.

Ona zamoli sultana da je pusti kući. Sultan je, pita šta ište od njega. Ona zaište ferman na planine u svom rođenom kraju. Sultan se začudi takvoj želji, ali joj ipak dade traženi ferman. Ona se povrati kući sa fermanom. Mislila je zabraniti svetu planine i prisiliti ga tako da je prizna spahinicom ziratne zemlje, samo neka mu pusti planine. No planine je bilo mučno čuvati i svet ih je pored fermana sekao.

Ona opet ode u Carigrad, da se potuži zbog nepoštivanja fermana i da dobije još i berat na vode. Sultan joj dade i ovaj berat. Sad joj je bilo lakše. Svet nije mogao biti bez vode i bez mlinova i poče joj poklanjati zemlje oko voda, da bi mu pustila vode. Tako ona ubrzo poklopi sve zemlje i stade raspolagati s njima kao spahinica po svojoj volji. <<

– U krugovima, koji sa nešto zlobe govore o Kulenovićima, tumači se, da je ime Kulenović nastalo ovako: bila je to neznatna, sirotna i do krajnosti siromašna porodica u Lici. Dolazili su na kasapnicu, nosili i čistili drobove te se tako hranili i od toga posla živeli. Krupni drob naziva se u lici ”kulen”. Tako i oni dobiše ime Kulen, Kulenović.

Kazivanja svih triju ovih priča ipak se ne isključuju mnogo. Iz njih se po prilici može izvući kao sigurno ovo: porodica Kulenović nema nikakve veze s Kulin banom; ova je porodica iskočila na površinu u Lici negde pred kraj turske vladavine tamo; Kulenovići imaju da zahvale prvi početak ugleda i moći svoje porodice nekoj neobično darovitoj i energičnoj ženi, čijim je sposobnostima porodica im naglo izdignuta od ništa na vrlo visok stepen.“ (P. Rađenović,”Bjelajsko polje i Bravsko”, 1925., str. 456-458)

Svakako, najzanimljivija teorija o porijeklu Kulenovića je ona da su potomci Kulina-bana. Rađenović je, sasvim ispravno, odbacio takvu mogućnost: „porodica Kulenović nema nikakve veze s Kulin banom“. Identičnog mišljenja bio je i Kreševljaković:

„O porijeklu Kulinovića ili Kulenovića postoje dvije tradicije. Po prvoj, Kulinovići vuku lozu od Kulin bana, a po drugoj od Mihajla Kulina, brata dužda mletačkog ”Kulina”. Prvu tradiciju zabilježio je fra Filip Lastrić u svom djelu ”Epitome vetustatum Bosnensis provinciae etc.”, štampanom u Ankoni 1776, a drugu Kosta Hörmann u dodatku svoje zbirke ”Narodne pjesme muhamedovaca u Bosni i Hercegovini”.

Iako je prva tradicija dosta stara, ona je neosnovana, a ni druga se ne da ničim dokazati. Isto tako ni genealogija begova Kulinovića koju donosi Hörmann niti je tačna, niti potpuna, makar za XVIII i XIX stoljeće. Kulinovići su morali doći u Staru Ostrovicu nešto prije 1699, a poslije 1683. godine, iz nekog grada ili kraja koji je pao pod Veneciju“. (H. Kreševljaković,”Kapetanije u Bosni i Hercegovini”, str. 181)

Dakle, sasvim sigurno se zna da centralno područje, pri doseljenju Kulenovića u Bosnu, nije bio (Bosanski) Petrovac, nego Stara Ostrovica kod Kulen-Vakufa. „Ibrahim-paša ostao je u Vakufu, koji se otada prozove Kulen-Vakuf. On je, kako vele, grad Ostrovicu nadogradio zidom od sedre“.

Ova posljednja Rađenovićeva tvrdnja ne može se prihvatiti, iz najmanje dva razloga:

– Kulen-Vakuf nije podigao pomenuti Ibrahim-paša, već kapetan Mahmut-paša, sin prvog kapetana Staroostrovičke kapetanije Salih-paše Kulenovića: „Grad na umjetno stvorenom otoku uz lijevu obalu Une službeno se zvao sve do ukinuća kapetanija Džisri-kebir.

Malo naselje na desnoj obali do mosta zvaše se jedno vrijeme Palanka Mahmut-paše Kulenovića. Tu je on sagradio jednu džamiju koje poodavno nema. Njegov vakuf za tu džamiju dao je kasnije ime Palanki i Džisri-kebiru Kulen Vakuf.“ (H. Kreševljaković,”Kapetanije u Bosni i Hercegovini”, str. 182)

„Varošica Kulen-Vakuf dobila je to ime poslije 1838., a dotle je nazivana Džisr-i Kebir (=Veliki Most). “. (A. Handžić,”Studije o Bosni”, str. 138; ”O formiranju nekih gradskih naselja u Bosni u XVI vijeku”, POF XXV (1975), str. 165-166)

– Ibrahim-paša nije grad Ostrovicu nadogradio zidom od sedre, nego su u pitanju bili Salih-paša i sin mu Mahmut-paša Kulenović:

„Za ove dvojice prvih Kulinovića u Staroj Ostrovici izgrađeni su gradovi Džisri-kebir, Havala i po svoj prilici palanka Čovka, a prošireni gradovi Stara Ostrovica i Čovka. U tome je kraju sagrađeno mnogo stambenih zgrada, a na ime sultana Ahmeda III sagrađene su četiri džamije (u Staroj Ostrovici, Džisri-kebiru, Havali i Orašcu.“ (H. Kreševljaković, ”Kapetanije u Bosni i Hercegovini”, str. 182)

Staroostrovička kapetanija…

„Članovi ove brojne porodice bili su kapetani Stare Ostrovice, Petrovca, dizdari Havale i Jajca. Oni su zapovijedali i palankom Čovkom. Kapetani ove kapetanije sjedili su do iza 1791. g. u Staroj Ostrovici. Pred glavnim ulazom u ovaj grad bio je njihov odžak. Nakon gubitka Lapca i pomicanja granice u neposrednu blizinu Stare Ostrovice prenio je kapetan svoje sjedište na Prkose, sagradiv ondje odžak i do njega kulu.“ (H. Kreševljaković,”Kapetanije u Bosni i Hercegovini”, str. 181)

Kreševljaković je zaista odradio veliki posao i po pitanju popisa kapetana Staroostrovičke kapetanije. Iz njegovog rada saznajemo ko su oni bili:

– „Salih-aga Kulinović prvi je po imenu poznati kapetan Stare Ostrovice i ujedno prvi dokumentirano zajamčeni član kuće Kulinovića… Za nj još znamo da je 1131. (1718/19) bio mirimiran (paša) i muhafiz Ostrovice i oko 1722. kapetan Bišća i da ga je dao pogubiti bosanski vezir u Travniku 13. lipnja 1722. godine.“

– „Mahmut-beg je također postao paša i, kako kažu, poginuo je 1744. pod Hemedanom u boju protiv Perzijanaca. Dok je on zapovijedao Ostrovicom, navalila je austrijska vojska sa tri strane na Bosnu 8. srpnja 1737. i to Ostrovicu, Banja Luku i Zvornik… Austrijski general Raunnach, koji je počeo 16. srpnja bombardirati Ostrovicu, bude od Bošnjaka poražen. Među zarobljenim časnicima bio je i grof Serens.“

– „ … iza Mahmut-paše ostalo je šest sinova od kojih je Muhamed-beg bio kapetan Stare Ostrovice, a Smail-beg dizdar Havale. Od one četvorice (Mehmed-beg, Abdi-beg, Murat-beg i Halil-beg) jedan je bio hajduk.“

– „Mehmed-beg. Za nj se zna da je te (*1777., op.a) vodio vojsku na Ismail. Iz jedne nedatirane bilješke u jednoj bilježnici iz Kulen-Vakufa vidi se da je on s ostalim suvlasnicima poklonio jednu kuću imamu Ibrahim-efendiji Derviševiću.“

– „Ahmed-beg koji je kratko bio kapetan.“

– „Ibrahim-beg, kasnije hadži Ibrahim-beg. Za njegova vremena pojavili su se u ovoj i susjednim kapetanijama neredi protivni šerijatu i ugovorima s Austrijom i Venecijom.“

– „Mehmed-beg, bolje poznat kao Kulin-kapetan… On je vodio vojsku na Srbiju 1806. godine… U boju na Mišaru zapovijedao je Kulin-kapetan lijevim krilom i tu je poginuo 13. kolovoza 1806. godine. Mrtvo tijelo Kulin-kapetana prenesoše u Janju i ondje ga zakopaše.“

– „Ahmed-beg. U Mittesserovu popisu bosanskih kadiluka od 1811. naveden je pod imenom Beg Kulenović, a u Simbschenovom 1818. kao Ahmed-beg Kulenović. Pogubio ga je Ali-Dželaludin-paša u Travniku 1821. s amidžom mu Bajbutom i ostalim kapetanima.“

– „Mehmed-beg… Godine 1827. došlo je do ukinuća jeničara u Bosni, a iza njih je uslijedilo ukidanje kapetanija. To je dobro znao i Mehmed-beg Kulenović i zbog toga je bio protivnik svih novotarija… Umro je uoči službenog ukidanja kapetanija i poslije njega nije više postavljen kapetan. On je umro 1250. (1834/359 i pokopan je na Havali“. (H. Kreševljaković,”Kapetanije u Bosni i Hercegovini”, str. 181-186)

Petrovačka kapetanija…

„Što se zna, kapetani u Petrovcu bili su Kulenovići s pridjevkom Šinikčići. Kapetanija je osnovana poslije 1730, a prije 1753. god. Posadom u Bilaju zapovijedao je dizdar.“ (H. Kreševljaković, ”Kapetanije u Bosni i Hercegovini”, str. 187-189)

Kapetani Petrovačke kapetanije bili su:

„Mehmed-beg, sin ostrovičkog kapetana Mahmut-bega, kasnije Mahmut-paše, brat ostrovičkog kapetana Muhamed-bega i dizdara od Havale Smail-bega“.

„Ali-kapetan (Ali-beg)… I njega je pogubio Ali-Dželaludin-paša u Travniku, 1821… Ali-kapetana je naslijedio brat mu Mustaj-beg.“

„Mustaj-beg… Tek kad su kapetanije ukinute, on je istupio i stao na čelo ustanika na Krajini, o čemu je već bilo govora… Nakon poraza kod Lipnika on je sretno umakao i, što je s njim kasnije bilo, nije mi poznato.“ (H. Kreševljaković,”Kapetanije u Bosni i Hercegovini”, str. 187-189)

Nažalost, histrorijska nauka nije, sve do danas, objelodanila utemeljenu tezu o izvornom porijeklu Kulenovića. Možda je uradak sanskog autora, Zaima Bilalbegovića, na opće zadovoljstvo svih nas riješio nastalu problematiku. S tim u vezi, on je napravio šire porodično stablo Kuli(nović)a, počev od prve polovine XVI stoljeća. Sanski autor je iznio i zanimljivu tezu o mogućem izvorišnom mjestu porijekla porodice Kuli (= Kulinović = Kulenović i Bilajbegović).

Naredni blog u utorak 20h: ”Vlasnici sanske zemlje- Kulenovići (2.)”…

The post Amir Kurbegović: Vlasnici sanske zemlje – Kulenovići… appeared first on inmedia.ba - Čitajte s razlogom.

Hiljadu četiri stotine i trideset devet je godina prošlo od Hidžre Poslanika islama, alejhisselama iz Mekke u Medinu. Svake godine, pa i ove, se prisjećamo jednog od najznačajnijih događaja u Povijesti islama. Nije mi namjera iznositi sve hidžretske povijesne činjenice. Smatram da su nam dobro poznate, a ovih dana smo u prilici da se ponovo, iznova upoznamo s njima. Težnja ove kolumne je da reflektira ideološke konstrukte koji su, na kraju, Hvala, prisilili da napusti toliko voljeni, rodni toprak…

Usud nas muslimana je izgleda da se uvijek rado vraćamo toj povijesti, prošlim zlatnim vremenima. Mnogo je lakše, čini mi se – nažalost, živjeti u nekoj drugoj povijesnoj dimenziji, i živjeti neki drugi život, a ne onaj na javi…

Iako sam već pripremio serijal kolumni koji će tretirati dva pojma izuzetno važna za suvremene muslimane jer između njih pulsira naš biološki, duhovni, ali i intelektualni životni ritam, odlučio sam večerašnje izdanje prilagoditi kalendaru. Kroz ovu kolumnu želja mi je aktualizirati   duhovni hidžretski povod i  namjeru u današnjem vremenu, i stoga pitanje koji čini naslov ove kolumne smatram ozbiljno važnim, i potpuno relevantnim za naše vrijeme. Pitanje je, sasvim drugo, koliko naša sveopća „uljuljanost“ utječe na ispravno hijerisanje prioriteta, i koliko smo spremni da priznamo našu slabost i učmalost???

Hidžra, u povijesnom kontekstu,  je rezultat sveopćeg društvenog ambijenta koji se godinama nataložio u Mekki. Desetljeće Hvalovog pokušaja razbijanja Laži i Iskrivljenosti su bili nejaki da, u fizičkom smislu, razbije dugovjekovne nataložene anomalije mekkanskog politeističkog društva. U duhovnom smislu Poslanik je, na tragu relevacijskih instrukcija, posijao duhovne plodove koji će uroditi nešto kasnije. Za sve značajne promjene, pored dobre namjere, ispravnog postupanja, vrijeme je itekako važno. Ono je, u stvari, krucijalno. Dunje moraju da sazriju, kako bi ugodan miris „pustile“…

Ipak, viševjekovno etabliranje ideološke svijeti, i paganskog lobotomiziranja od strane mekkanske duhovne i političke aristokracije  kreiralo je ambijent u kojem niti Istina nije mogla pentrirati u mekkansko društveno tkivo, dok se tek kasnije nisu stekli uslovi za Nju. Istina je moćna, Istina (el-Haq) je najjači, ali postoje momenti kada njeno djelovanje, temporalno, ne proizvodi očekivanu učinkovitost.

Zašto je Poslanik islama morao napustiti Mekku? Zbog čega su muslimani, nakon godina izolacije, geteoiziranja, mučenja, etiketiranja, napustili svoje domove, iako su stoički sva iskušenja podnosili? Zašto je dragi Bog „sinalizirao“ Poslaniku i njegovoj Družini da krenu ka Medini? Svako od nas bi mogao ponuditi svoje, subjektivne, odgovore. Mogli bi odgovore nuditi sa različitih aspekata: fizičkih (ugroženost života), strateških, ali duhovni je temeljni. Cenzura Istine je toliko postala manifestna, da je počela direktno utjecati na život prvih pravovjernika: nisu mogli svoju duhovnost javno konzumirati, bivali su izloženi, kako smo malo čas napisali, raznim iskušenjima. U tim teškim momentima, Bog dragi im nudi izlaz, privremenu alternativu, dok On „ne pospremi situaciju“. I tako je, zaista, i bilo. Ali, muslimani na čelu sa Poslanikom islama nisu sjedili „skrštenih“ ruku, nego su sačinjavali strategiju povratka. Naravno, prvo su iskomunicirali društveni život, koji je de facto zaživio u Medini. To nam ukazuje na važan poučak, da iako dragi Bog vodi računa o svemu, nikad On, Uzvišeni, neće raditi naše poslove…

I na kraju su se vratili u Mekku, Istina je došla, a Laž je nestala, jer Laž uvijek [kad – tad]  nestaje – stoji u Učenju.

Dakle, Poslanik je napustio jednu sredinu zbog Laži, iskrivljenog vrijednosnog sistema, kojeg je u Medini zamjenio sa Istinom, i istinskim, životnim, vrijednostima. Da kojim slučajem dođe u zijaret svom Ummetu, na šta bi „udario“? – što bi stari rekli. Šta bi zatekao? Da li bi u vrijednosnom sistemu svog Ummeta prepoznao konture paganskog, predislamskog mekkanskog Društva? I najvažnije pitanje, da li bi ostao uz nas, kao što je ostao uz svoje Drugove, ili bi nas, uslijed razočaranosti,  napustio, učinio hidžru od nas,  i Bogu „na selamet“ ostavio???

Najbolje će biti, da svako sebi ponudi odgovor na navedena pitanja…

Hidžra je napuštanje svega lošeg, i bijeg ka Dobru. Kao novogodišnji poklon, poklonimo sebi nešto hidžretsko. Napustimo Laž i lažne. Ili pak  bar jednu našu  anomaliju u narednoj godini, ako više ne možemo.

Neka nam je blagoslovljena nova 1439. h. g.

Haris Islamčević (haris.islamcevic@gmail.com)

The post Haris Islamčević: Da li bi Poslanik islama otišao (od/hidžrio) od nas danas? appeared first on inmedia.ba - Čitajte s razlogom.

„Kako je među doseljenicima u Lici bilo porodica i iz okoline grada Kuli u Anadoliji, gdje je od ranije živjela porodica Kučuk Ibrahim paše, to su i njegove potomke počeli nazivati “Kuli”, što su ovi kasnije i prihvatili kao svoje prezime.“ (Z. Bilalbegović, ”Porijeklo porodice Bilajbegović”, str. 50); (Z. Bilalbegović, ”Bosna i Bošnjaci-porijeklo krajiških porodica”, str. )

Bez ikakvih dilema može se zaključiti da Bilalbegović otvoreno navija za teoriju, kako su Kuli(novići) izvorno porijeklom iz Albanije i da su došli iz Anadolije, preko Like, u Bosansku krajinu. Kao pokriće za navedenu tvrdnju, sanski autor je objavio šire porodično stablo, počev od Kuli(nović)a pa do Bilalbegovića. Do preseljenja, po njemu, prvog pripadnika te porodice u Čaplje, ono izgleda ovako:

Abdul Halim-paša (1540-1602), Kučuk-beg (1575-1605), Kučuk Husein-paša (1598-1627), Kučuk Ibrahim-paša, Albanac (1618-1683), Salih-paša Kuli (1664-1722), Mehmed-paša Kuli (1696-1768), Arslan Mehmed-paša (Arslan-beg) (1737-1804). (Z. Bilalbegović, ”Bosna i Bošnjaci-porijeklo krajiških porodica”, str. 172-173)

Prezentirano porodično stablo Kuli(nović)a, odnosno Bilalbegovića, izgleda zaista impresivno. Bez ikakvih dilema može se konstatirati da je porijeklo te porodice, prema podacima autora, pronašlo svoje mjesto u samom vrhu bošnjačkih porodica, gledajući na „kvalitet“ porijekla.

Upravo je takva karakteristika služila kao orijentir svim poslijeratnim lokalno- istraživačkim radovima. Pogrešni putokazi, u pravilu, ne vode u pravcu izvora podataka i zato historijska nauka ne može valorizirati novorođena domišljanja, tipa biti od dobrog roda i još boljeg poroda.

Ovaj put nećemo ulaziti u analizu prezentiranih podataka, iz prostog razloga što autor nije ponudio nijedan vjerodostojan dokaz u ime diskutabilnih tvrdnji, jer držimo do stava da se s tim pitanjem treba pozabaviti objektivna historijska nauka.

Ovakvo obrazloženje je produkt našeg saznanja da su recenziju za objavljenu knjigu radila trojica uglednih historičara, a jedan od njih bio je M. Filipović. Oni nisu imali konkretnijih primjedbi na autorsko djelo Bilalbegovića. Naprotiv, recenzenti su umjesto opravdanog prigovora, sve uredno aminovali.

No, sve dok se objektivna historijska nauka ne očituje po pitanju izvornog porijekla porodice Kuli (= Kulinović = Kulenović), ne može se donijeti konačni sud. S tim prije, što ona ne raspolaže sa prijeko potrebnim izvornim podacima. Upravo njima nije znano da se među desetak poznatih ogranaka porodice Kulenović (= Kulinović) nalazi i sanski ogranak pod imenom Bilajbegović.

Istraživanjem porijekla porodice Kulenović bavio se i Rađenović. On je na terenu obilazio članove te porodice i prikupljao saznanja o  njihovom porijeklu. Svoje zabilješke objavio je 1925. godine. Najveća koncentracija Kulenovića tada je bila u Bosanskom Petrovcu:

„Kulenović- trideset četiri kuće. Ova je porodica vrlo razgranata, te ima više uzgrednih nadimaka, vezanih već stalno uz njihova imena. Tako ih ima s nadimskom Bajbutović (tri kuće), Vođenica (tri kuće), Suvaja (jedna kuća), Šinigdžić (pet kuća), Smailbegović (pet kuća), Alikapetanović (dve kuće), Bukovača (jedna kuća), Idrizbegović (jedna kuća), Ibrahimpašić (jedna kuća), Bara (šest kuća), Hadžikadibegović i Smajilbegović sede u varoši odavna.

Svi ostali su pred bunu 1875-78. g. bili po kulama na selima među svojim kmetovima. Od tih sela došli su im ponajviše i nadimci. Tako je Vođenica bio u Vođenici, Suvaja u Suvaji, Bara i Alikapetanović u Bari, Bukovača u Bukovači, Šinigdžić u Koluniću, Bajbutović u Uncu, Čovka u Čovci…

Kulenovića danas ima već preko trista kuća. Razišli su se nadaleko. Tako ih ima: u Petrovcu, Kulen-Vakufu, Bjelaju, Kliševiću, Bihaću, Krupi, Ključu, Glamoču, Travniku, Prijedoru i Carigradu.“ (P. Rađenović,”Bjelajsko polje i Bravsko”, 1925., str. 456-458)

Pored navedenih ogranaka, autor je u obližnjem Bjelaju zabilježio i jedan manje poznati ogranak: „Kulenović-Robinić- jedna kuća. Potekli su od robinje hrišćanke, koju neki Kulenović uzeo za ženu, pa dobili predevak: Robinić.“ (P. Rađenović, ”Bjelajsko polje i Bravsko”, 1925., str. 475)

Držeći se čvrsto Rađenovićevih izvornih podataka, Kamberović je potvrdio sve njegove navode o podjeli porodice Kulenović na poznate ogranke, uz dopunu podataka sa novim saznanjima:

„Dijeljenje porodice Kulenović na više ogranaka uglavnom je završeno u osmansko doba. Ovi ogranci dobili su posebna prezimena, koja su, uglavnom, izvedena prema imenima onih sela gdje su do pred pobunu 1875.-1878. živjeli Kulenovići i gdje su imali svoje kmetove ili su, pak, izvedena prema imenima očeva i djedova njihovih kasnijih nosilaca (… Ibrahimpašići – po Ibrahim-paši, Haračlije – tako prozvani jer su se u osmansko doba pojavljivali kao zakupci harača, Begefendići, Sulejmanbegovići, Dizdarevići, Bešlagići …).“(H. Kamberović,”Begovski zemljišni posjedi u BIH od 1878. od 1918.”, str. 398-409)

Također, Kamberović nas je upoznao i sa nekim, nama znanim, potomcima porodice Kulenović. Iz njegovog rada saznajemo da je potomak ogranka Alikapetanović bio književnik i akademik Skender (Salih-bega) Kulenović (učesnik NOB-a), a ogranka Bajbutović Muhamed-begovi sinovi, političari dr. Osman-beg i dr. Džafer-beg Kulenović (dopresjednici Vlade NDH).“(H. Kamberović, ”Begovski zemljišni posjedi u BIH od 1878. od 1918.”, str. 398-409)

Dakle, za sanski ogranak Kulenovića zvani Bilajbegovići, nikad niko ranije nije čuo. Vjerovatno se jedan od razloga krije u još uvijek anonimnim podacima sanskog autora. U njima otkrivamo veoma važno saznanje, da Bilalbegovići vode direktno porijeko od bosanskog valije Arslan Mehmed-paše, kasnije prozvanog Arslan-beg Mehmedbašić, odnosno po mjestu prethodnog prebivališta Bilaj(čki)-beg.

Ekskluzivno smo saznali za podatke da je on bio sin Mehmed-paše Kuli(nović)a i unuk prvog staroostrovičkog kapetana Salih-paše Kuli(nović)a (= Kulenović). Ovaj Mehmed-paša nije bio poznat Kreševljakoviću i zato ga on nigdje ne pominje. Njemu su bila poznata četverica staroostrovičkih kapetana sa imenom Mehmed(-beg ili paša) Kulenović, ali o pomenutom on ništa nije znao.

Prvi put su autorske tvrdnje Bilalbegovića ugledale svjetlo dana u lokalnom djelu još jednog sanskog autora:

„Porodica Bilalbegović je porijeklom iz Turske iz Anadolije. Pradjedovi su bili turski kapetani, koji su kao turski vojnici ratovali na Balkanu. Jedan od pradjedova je Mehmedbeg sin Salih paše Kuli. Mehmedbeg je svom sinu dao ime Arslan koji je 1788. godine došao u Bosnu kao namjesnik. Po završetku Dubičkog rata sa Austrijom 1793. godine porodica Kuli se iz Like preselila u Bilaj (selo kod Bos. Petrovca).

Arslanbeg Kuli je došao u Čaplje iz Bilaja i dobio nadimak „Bilajčki beg“. Kasnije njegovi potomci nose prezime Bilajbegovići odn. Bilalbegovići…“ (A. Biščević,”Sanski Most- starosjedioci i nasljednici”, str. 112)

Ne računajući pogrešan navod o završetku Dubičkog rata, A. Biščević je objavio podatke dobivene od autora Bilalbegovića. Ovaj je poslije toga objavio elaborat pod nazivom ”Porijeklo porodice Bilajbegović”. Osim lijepe priče za uho, Bilalbegović nije ponudio nijedan čvrst dokaz povodom iznesenih tvrdnji o navodnom porijeklu prvog, po njemu, doseljenog pripadnika porodice Bilajbegović u Čaplje- Arslan-bega.

Opet, ekskluzivno, od Bilalbegovića saznajemo da je Arslan- beg bio identična osoba sa Arslan Mehmed-pašom. Arslan-paša, Arslan Mehmed-paša ili Mehmed-paša Arslan, poznata je ličnost u historiji Bosne. On je manje od pola godine bio bosanski valija 1789. godine.

Sanski autor je ponudio obrazloženje, zašto se bosanski valija odrekao zvanja paše i kao beg doselio u Čaplje. Prije svega drugog, iz moralnih razloga zbog pada (Bosanske) Gradiške. U svakom slučaju, Bilalbegovićevo obrazloženje je doista zanimljivo. Ipak smo došli do važnih odgovora i sada znamo zbog čega se smijenjeni bosanski valija, Arslan Mehmed-paša, odrekao zvanja paše. On je u Čaplje, po Bilalbegoviću, došao sa imenom Arslan-beg Mehmedpašić.

Kada smo već kod prezimena Mehmedpašić, moramo kazati da je nastalo iz imena i zvanja Arslan-begovog oca. Po bošnjačkoj tradiciji, ta je varijanta sasvim prihvatljiva. Prezime Mehmedpaš-ić imalo bi značenje da je Arslan-beg bio Mehmed-pašin sin. Dakle, Arslan-beg je uzeo prezime iz imena i zvanja svog oca.

Imajući u vidu činjenicu da se Arslan-beg odrekao zvanja paše, ostaje i dalje nejasno, zašto se njegova djeca, po istom modelu, nisu prozvali Arslanbegovići ili bar preuzeli očevo prezime Mehmedpašić? U tim varijantama očuvala bi se zlatna porodična nit.

Smijenjeni bosanski valija Arslan-paša, po Bilalbegoviću, doselio je u Čaplje i to sa nižim hijerarhijskim zvanjem, kao Arslan-beg. Po mjestu njegovog prethodnog prebivališta, Arslan-paša, odnosno Arslan-beg Mehmedpašić, prozvan je Bilaj(čki)-beg(om), a njegovi potomci Bilajbeg(ovići).  Dakle, Arslan-beg je ovaj put dobio prezime po mjestu prethodnog prebivališta- Bilaju, iako je u prvoj varijanti dobio prezime po imenu i zvanju oca- Mehmedpašić.

Međutim, lokalni autori V. i E. Biščević nisu prihvatili tezu da Bilalbegovići vode porijeklo od Kulenovića, iz prostog razloga što su se čvrsto držali mišljenja Kamberovića. Oni su stavove po tom pitanju zauzeli na osnovu saznanja iz jednog zanimljivog slučaja:

„Kada se Hanumica Bišćević iz Čaplja, 5. septembra 1912. godine, udala za Sulejmana Bilajbegovića iz Čaplja, njezina su se braća i rođaci žalili kadiji, tvrdeći da Sulejman Bilajbegović nije kufv (prilika), a ni imetkom da Sulejman Bilajbegović nije ravan Bišćevićima…

… na šta je Šerijatski sud 7.9. 1912. zaključio da je Bilajbegović Sulejman kufv Hanumici i proglasio brak valjanim“. (Z. Bilalbegović,”Bosna i Bošnjaci-porijeklo krajiških porodica”, str. 80-81)

Ovu zanimljivu parnicu pred Šerijatskim sudom najprije je objavio Kamberović, a zatim V. i E. Biščević. Naime, Kamberović je na osnovu prezentiranih podataka zaključio da Bilalbegovići vode porijeklo od Kurbegovića („U Prijedoru se jedan ogranak Kurbegovića prozvao Bilalbegović“ – H. Kamberović,”Begovski zemljišni posjedi u BIH od 1878 do 1918”, str. 203-204). Tu tezu su kasnije usvojili V. i E. Biščević, te su Bilalbegoviće tretirali kao ogranak Kurbegovića.

Jesu li autori bili u pravu?

Bilalbegović je svoj demantij uputio na račun autora, ali i presude Šerijatskog suda koji je, na osnovu podatka iz parnice („Sulejman Bilajbegović od starina potječe iz begovske familije, prije zvane Kurbegović, a danas Bilajbegović“), zaključio da se jedan ogranak Kurbegovića prozvao Bilalbegović.

„Naime, kod dolaska Arslan-bega u Čaplje, njegov mlađi sin Zejnil-beg se oženio sa kćerkom Mustafa-bega Kurbegovića, što znači da nisu bili rod“. Na ovoj tvrdnji temeljeno je Bilalbegovićevo obrazloženje, zašto Bilalbegovići i Kurbegovići nisu u srodstvu.

Ako podatake iz zemljišnih knjiga uklopimo u tvrdnju autora („kod dolaska Arslan-bega u Čaplje, njegov mlađi sin Zejnil-beg se oženio sa kćerkom Mustafa-bega Kurbegovića“), proizilazi da je Sulejmanova mati bila iz porodice Kurbegović. Ali, po presudi Šerijatskog suda jasno stoji da „mati mu potječe iz begovske familije zvane Hasanbegović iz Ključa“.

To znači da tvrdnja Bilalbegovića, kako je Arslan-begov sin, Zejnil-beg, bio oženjen s kćerkom kapetana Džisri-sanske kapetanije, Mustafa-begom Kurbegovićem, nema pokrića u izvorima podataka.

Iako još uvijek ne znamo jesu li Bilalbegovići ogranak Kurbegovića, moramo primijetiti da osporena autorova tvrdnja, kako je Zejnil-beg bio zet Mustafe-bega Kurbegovića, iz tog razloga te dvije porodice ne drži za srodne. Ovdje ima i druga strana priče.

Bilajbegovići su se mogli ženiti iz porodice Kurbegović, iako se „jedan ogranak Kurbegovića prozvao Bilalbegović“. I to s onima koji to izvorno nisu. A to su svi oni Kurbegovići koji su uzeli to prezime kao novo umjesto starog.

No, sada sigurno znamo da je Sulejmanov otac bio oženjen iz porodice Hasanbegović. Ovakav zaključak podudaran je i sa izjavama svjedoka na Šerijatskom sudu, što bi značilo da su oni govorili istinu:

„Sulejman Bilajbegović od starina potječe iz begovske familije, prije zvane Kurbegović, a danas Bilajbegović, a i mati mu potječe iz begovske familije zvane Hasanbegović iz Ključa“.

Upravo zbog saznanja da je Sulejman Bilalbegović po očevoj liniji izvornim porijeklom Kurbegović, a po materi Hasanbegović, Šerijatski sud nije uvažio žalbu braće Biščević, „iz čega se jasno vidi da familija Biščević nije ništa časnija od familije Bilajbegović“. U suprotnom slučaju, da je Šerijatski sud ustanovio kako Bilalbegovići nisu porijeklom izvorni Kurbegovići, brak ne bi proglasio valjanim.

Da je kojim slučajem bila ispravna prvobitna teza autora Bilalbegovića (Kuli= Kulinović= Kulenović i Bilajbegović), Sulejman Bilajbegović i svjedoci bi pred Šerijatskim sudom, vrlo rado, naveli podatak da on potiče iz porodice puno uglednije od Kurbegovića, a to su u svakom pogledu Kulenovići. Istinit je podatak da Sulejman Bilalbegović od starina potiče iz begovske porodice Kurbegović.

Međutim, pomenuta Kamberovićeva tvrdnja („U Prijedoru se jedan ogranak Kurbegovića prozvao Bilalbegović“) djelomično je ispravna, jer nije se Sulejman u Prijedoru prozvao Bilalbegović, već neki njegov predak davno prije njega. Uostalom, rahmetelija Sulejman ukopan je u svom Čaplju pod rođenim prezimenom- Bilajbegović.

Nažalost, autor Bilalbegović uzaludno je potrošio svoje dragocijeno vrijeme istražujući na licu pogrešnog mjesta porijekla- Bilaju kod Bosanskog Petrovca. Imajući u vidu činjenicu da i u Lici postoji mjesto Bilaj kod Perušića, s potpunim pravom se bojimo da su sva dosadašnja aludiranja bila upućena na krivu adresu. Upravo zato niko nikad nije čuo za Bilaj(čkog)-bega.

Na kraju je važno zaključiti da ne stoji tvrdnja autora Bilalbegovića, kako je prvi doseljenik iz porodice Bilalbegović došao u Čaplje iz Bilaja kod Bosanskog Petrovca i da je zbog prethodnog mjesta prebivališta prozvan Bilaj(čkim)-begom.

Da se kojim slučajem Bilalbegović čvrsto držao, ispravnog, mišljenja imama Hamza-begove džamije u Sanskom Mostu, Ahmet-ef. Bilalbegovića (1926-1938.), ne bi svoje izvorno porijeklo vezao za mjesto Bilaj. Apsurd predstavlja činjenica da je autor zagovarao tezu kako je on potomak Bilajbega, a isti nosi preizme po svom pretku Bilalbeg(ović)u.

Upravo o tome je pričao Ahmet-ef., koji je apsolutno bio u pravu što je držao do ispravnog stava da su Bilalbegovići potomci Bilal-bega. To ispravno mišljenje prihvatio je i autorov otac Džafer u svom pismu, gdje je naveo svoja sjećanja o porijeklu porodice:

„Međutim, kad je Ahmet efendija došao iz škole tvrdio je da u Turskoj nema prezime Bilaj-bej, a ima mnogo Bilal-beja, a kako se tvrdilo daje naš predak došao iz Anadolije, to je Ahmet-efendija zaključio da smo mi zapravo Bilalbegovići.”(Z. Bilalbegović,”Porijeklo porodice Bilajbegović”, str. 16)

Što se tiče žalbe Ibrahim-bega i Sulejman-bega Biščevića, po pitanju imetka Sulejman-bega Bilalbegovića, ona se nije mogla uvažiti jer je on u tom pogledu bolje stajao od njih. Takav odnos je u velikoj suprotnosti od sumarnog zbira porodica Bilalbegović i Biščević.

Bilalbegovići su posjedovali veće zemljišne posjede isključivo u Čaplju. Izuzev vlastitih zemljišnih posjeda u Čaplju, oni su u miraz dobili zemljišne posjede u Kljevcima i Budimlići Japri (V. i E. Bišćević, ”Naseljena mjesta općine Sanski Most”, str. 865-866, 997). Poznati procesi oduzimanja zemlje Bošnjacima nakon austrougarske okupacije, veliku štetu nanijeli su i Bilalbegovićima.

Naredni blog u petak 20h: ”Vlasnici sanske zemlje- Ibrahimpašići”…

The post Amir Kurbegović: Vlasnici sanske zemlje – Kulenovići zvani Bilajbegovići??? appeared first on inmedia.ba - Čitajte s razlogom.

Blogeri i blogerke svijeta, ujedinite se i pomozite mi da skinem ovu kletvu a sa svojih leđa.

Svaki put kad lijepo isplaniram blogerski put, konferenciju, događaj ili nešto četvrto i razvijem plan redovnog objavljivanja i izvještavanja, nešto odluči da te planove makar malo iscima, čisto da ne bude onako kako sam zacrtala.

Tako je bilo i ovaj put pa, iako sam stvarno htjela da postove o Rovinju objavljujem iz Rovinja i direktno sa Weekend Media Festa desilo se da mi lagani i prenosivi laptop rikne pred put pa da sam morala da ponesem ogromni Sony od 17 inča. Malo je reći da je nezahvalan za nošenje a da je internet u apartmanu bio blago rečeno katastrofalan da ni na mobitelu nije funkcionisao kako treba a tek ne da uploada fotografije.

I tako, pišem ja o sunčanom Rovinju iz tmurne i kišne Banjaluke. Možda i to nije loše, evo mora i sunca, makar ovako…

Weekend Media Festival je regionalni, godišnji festival koji okuplja sve one koji se bave ili žele na neki način baviti komunikacijom i/ili marketingom u svakom njegovom obliku – festival komunikacijske industrije kako sam negdje pročitala prije par dana. Upravo je WMF idealna prilika da upoznate kolege iz drugih agencija, gradova i država, razmjenite ideje i mišljenja, ostvarite zanimljive kontakte i šta sve ne. Da ne komplikujem, umrežavanje on it’s finest level. Godinama unazad mi je bila želja da učestvujem, međutim, nije bilo prilike…

Ove godine, napokon, na deseti i jubilarni WMF ostvarila mi se želja i pružila mogućnost da učestvujem i to ni manje ni više već kao blogerka. Vama to vjerovato ne znači nešto posebno. Ljudima sa dugogodišnjim radnim iskustvom isto tako, ali meni? E pa meni znači jer sam naučila da je radovanje malim i na prvi pogled nebitnim stvarima jako bitno.

Ovogodišnji WMF je, prema riječima organizatora, okupio više od 4500 ljudi, preko 160 govornika na 60 različitih panela. Različiti stručnjaci iz svijeta marketinga i komunikacija su bili prisutni i ako je neko otišao nezadovoljan i bez trunke novog znanja – PRST NA ČELO. Ja sam kroz mnogobrojna predavanja i primjere drugih utvrdila jedno – ne možeš uspjeti ako ne pokušaš!

LOLA.tees i Parfois

Za ovogodišnji festival i prvi dan istog (naglašavam ovo jer se nadam da će ih biti još dosta u godinama koje dolaze) su bile zadužene LOLA.tees.

Ofišli sam Lola djevojka a ova haljina me oduševila na prvo i svako sljedeće nošenje.

Od #allblackeverything djevojke do cvijetnog uzorka i boja je trebalo dosta vremena, ali, tu smo… Šarena haljina!

Haljina je od pamuka, spakovana u preslatku platnenu vrećicu i do Banjaluke je brzom poštom putovala nešto malo manje od 48h.

Lole, još jedno otkrijte – kakav je to dobar parfem koji te natjera da se zaljubiš prilikom otvaranja paketa?

Šta je još bilo posebno kod ovog putovanja?

Ovaj put, uz ovu haljinu i jesenjski morski ambijent sam birala torbu trenutno dostupnu u Parfois radnjama u BiH a koju, osim sa dugim kaišem možete nositi i kao ruksak jer dobijete dodatni set kaiševa (u ovom slučaju skinut) što je poprilično praktično a i ruksake odavno svi vole.

Čudna si, dvijeisedamnaesta godino, jako si čudna. Ajde što sam zavoljela nošenje boja no što mi i more donosi osmijeh na lice…

photo ovaj put, non official fotograf zvani drugarica i njeno dobro oko!

The post Maja Memić: Weekend i vikend(i) appeared first on inmedia.ba - Čitajte s razlogom.

Jedna od najjednostavnijih definicija rata (a koja najupečatljivije govori o karakteru rata kao društvene pojave) jeste da je rat preraspodjela moći. Lijepo se bitiše, i naiđe period nesnošljive tolerancije il'tiga trpljenja kada jedna (ili više) strana inicira sukob.

Dobar primjer su dječije igralije… Sve fino, sve taman, dok braco braci ne uzme mili “igra(o)ni” predmet, i onda se dešavaju dva moguća scenarija: ako je snažniji otmičar, onda slabijem ostaje uloga žrtve i grloparajućim krikom alarmiranje roditelja da nešto nije uredu; ili pak ako se slabiji usudi prisvojiti nešto od onog jačeg,  ona će nastojati fizički, lično, osobno i personalno riješiti belaj preciznim pozicioniranjem svoje ruke i noge „između dva roga“, tj. u čelenku… Čisto da se resetuje i shvati šta znači hijerarhija autoriteta…

Kako kod, prilikom pojave nesuglasica, i izbjegavanja dijaloga, sukobi su neminovni. Ratovi su se vodili i vode oko resursa: žena, vode, naftnih močvara, i da… teritorija.  Dobro sam upamtio riječi svog profesora iz Medrese: Sine, bez teritorije i ljudi nema države. Znao sam upitati a šta je onda sa Izraelom? E uvijek postoje izuzeci… K vragu, filozofija orwellovskog jednakijeg prati nas u stopu…

Protekla agresija i rat u BiH su značajno izmjenili ne samo antropološku nego i geografsku sliku naše lijepe Zemlje. Podjeli se Bosna k'o bajramska halva! Al’ štaš’ – bjelosvjetska politička kuhinja je tako odlučila…

Hajd’ što se država rastočila na entitete plus distrikt, ono što je meni bliže, i draže je doživjelo „geografsku kastraciju“. Moje drago pitoreskno Pobriježe je teritorijalno dobrano ohadumljeno. Naime, poslije rata, poput međugorske Gospe, tabla razgraničenja se našla „s one strane Blihe“. Odnosno, tabla Sanski Most se našla s desne, a Pobriježje s lijeve strane rijeke Blihe. Svjestan sam da kako je desna strana u islamu preferirenjija, te da u post-ratnom periodu kada smo se oslobodili okupatorskih okova povratak i zagrljaj našoj vjeri bio intenziviran, ali sve to nije dovoljan argument da moje Pobriježje (trenutno) nastaje u nekadašnjem, haman, centralnom dijelu.

Znam ja da nastankom novog (Bužimskog) naselja je zahtijevalo određenu kvadraturu zbog K.O.,  da su se javile pretenzije za urbanizacijom nekih dijelova mog mjesta, al’ avaj… za zemlju (teritorij) se gine! Čovjek plati glavom zbog pedlja međe, a šta tek ovdje reć’???

Stariji građani Sanskog Mosta se sjećaju gdje se nalazila demarkacijska crta, i gdje je tabla: SANSKI MOST  bila udarena… Ni blizu gdje se danas nalazi.

Prva crta razdvajanja je bila kod čuvenog Vehaba (gdje se danas nalazi prvi kružni tok u Prijedorskoj iz pravca bolnice), a nešto kasnije više Destana, te na Žutulji…

Mi pobriježani, kada bi se pobunili, i referendumom tražili povrat svog grunta, bi mogli izazvati neviđene reperkusije i promjene gruntovne krvne slike naše čaršije!

U prvoj verziji, povratom granice kod Vehaba, Pobriježe bi dobio značajne infrastrukturne resurse, i institucije koje čine jednu općinu: srednju školu, osnovnu školu, bolnicu i značajnu industrijsku zonu… Haman, da bi mogli, po ugledu na katalonce, tražiti svoju neovisnost. Društveni dom poviše mosta je dostatan za administracijski centar, gdje bi mogli nastaniti referentne administrativne sadržaje. U tom slučaju Sana bi spala na fildžan-varoš, gdje bi do pameti se moralo dolaziti kod nas, pobriježana…

U drugom slučaju, da se vratimo na crtu poviše Destana, bi i dalje zadržali jednu obrazovnu instituciju (najbrojniju osnovnu školu) – sad će reći: eno, opet pobriježanima nafaka, te bolnicu, kao egzistencijalno najvažniju ustanovu. I u duhovnom smislu bi ojačali, jer bi granice našeg džemata se značajno povećale, što bi dobro došlo našem džamijskom budžetu, koji je i onako, hvala Bogu, a potom džematskom odboru koji predano radi, konstatno u suficitu. Bilo kako bilo, mi pobriježani bi bili na dobitku, dok naša čaršija bi „potpala“ pod sanski fildžan… Čak u tom slučaju, odgovorno tvrdim da smo  spremni pomoći našoj braći i sugrađanima, i grant za njih planirati u našem godišnjem budžetu, jer smo pacifitisti i nadasve merhametli ljudi… Našim poduzetnicima ne bi predstavljalo problem inicirati i održavati nešto socijalnog fonda za pomoć drugima, jer Bog je u pomoći onom k'o svom bratu pomaže…

Bilo kako bilo, Blihu nikad nećemo doživljavati kao granicu i razdjelnicu, nego suprotno: kao čvrst i stabilan kohezivni faktor pobriješke desne i lijeve obale.

I da, moj dobri Kurbeže.  Ti prije dvije godine napisa kako Ćenta vrši pomjeranje table. Moj rođak Ćenta ne pomjera tablu mic po mic… On samo artikuliše stremljenja nas pobriježana koji čeznemo za svojim holističnim, nehadumljenim toprakom. I ne prema Novom naselju, već prema fildžan varoši, što bi Sana mogla postati realiziraju li se naša stremljenja.  A nada umire zadnja!

I da, zanimljivo je propitati u kom svojstvu Ti, proizvoljno, pomjeraš Table? Nisam primjetio da si prešao u ZKU, ili putnu inspekciju? Ili možda jesi, a da ja ne znam… Uvijek sam spreman, kada mi se ponude kvalitetni argumenti, sebe korektovati. Smatram da to mi je pozitivna osobina, a nikako mahana…

Ipak, na kraju…

Ovakva priča o teritoriju, kontroli i vlasti, sa teološkog aspekta je bespotrebno glavatanje, jer Božije je sve na zemlji i nebesima, i Njemu se – u konačnosti – sve vraća.

P.S. Od narednog četvrtka ćemo, ako Bog da, započeti sa najavljenim serijalom…

Haris Islamčević

Rad mr. sci. Harisa Islamčevića možete pratiti i putem socijalnih mreža: Facebooka www.facebook.com/hariislam2017   Twittera www.twitter.com/hariislam2017  te Instagrama www.instagram.com/hariislam2017

The post Haris Islamčević: Neće nama Bliha biti granica… appeared first on inmedia.ba - Čitajte s razlogom.

Pred nama je jedna od najkompleksnijih tema po pitanju vlasništva, kasnije oduzetih, zemljišnih posjeda na sanskom području. Naime, u zemljišnim knjigama se kao vlasnici zemlje pojavljuje ogranak Ibrahimpašić. Koliko se zna, danas u Bosni i Hercegovini prezime Ibrahimpašić nose tri sasvim različita ogranka. Oni nisu u nikakvom srodstvu, iako srednjobosanski i krajiški Ibrahimpašići imaju zajedničko ime praoca- Ibrahim-paša.

Travnički ogranak Ibrahimpašića vodi porijeklo od bosanskog valije iz XVIII stoljeća- hadži Mehmed-paše Kukavice. Oni su se dugo vremena zvali Kukavičići, što znači da su staro prezime zamijenili za novo. Taj ogranak Ibrahimpašića nije imao zemljišnih posjeda na sanskom području.

Rađenović i Kamberović su nas upoznali sa podjelom porodice Kulenović na više ogranaka, a jedan od njih bio je Ibrahimpašići. Ni ovaj ogranak se ne pojavljuje na sanskom području. U zemljišnim knjigama uočava se bihaćki ogranak „Ibrahimpašić zvani Alajbegović“, čije je izvorno mjesto porijekla Bjelaj kod Bosanskog Petrovca. Na istom mjestu uviđamo da je, s vremenom, iščezlo njihovo staro prezime i zaživjelo novo- Alajbegović.

Međutim, da se stvari zakompliciraju do kraja, pobrinuo se sanski ogranak „Biščević zvani Alajbegović“. Identično kao u slučaju pomenutog bihaćkog ogranka, uviđamo da je, s vremenom, iščezlo njihovo staro prezime i zaživjelo izvorno- Alajbegović.

U zemljišnim knjigama za sansko područje zabilježeni su ovi ogranci: Ibrahimpašići, Ibrahimpašići zvani Alajbegovići, Biščevići zvani Alajbegovići i Biščevići. Dakle, pored dva stara ogranka, Ibrahimpašića i Biščevića, pojavljuju se i dva ogranka- Alajbegovića.

Iako se u konkretnom slučaju radi o nesrodnim ograncima, na našoj de jure tabeli, Alajbegoviće ćemo voditi pod jednom porodicom, kako ne bi odstupili od početne tipizacije porodica po tabeli autora V. i E. Biščevića.

U svakom slučaju, ispoštovat ćemo pravilo de jure vlasnik, kasnije oduzetih, zemljišnih posjeda. Da bi mogli ispravno ustanoviti kojem od pomenutih ogranaka pripadaju vlasnici oduzete zemlje, najprije ćemo se upoznati sa historijatom porodice Ibrahimpašić, a kasnije i Alajbegović.

Ko je porodica Ibrahimpašić?

„Prema uvjerljivoj predaji, bihaćki Ibrahimpašići nazvani su po Ibrahim-paši, Deli-Muratovom sinu, koji je titulu paše dobio krajem 16. stoljeća za vojne podvige u Slavoniji i Lici. Ibrahim-pašin otac, Deli-Murat, prilikom osmanskog osvajanja Bjelaja (utvrđenog naselja sa citadelom koje je izgradio Bela IV, ugarski kralj) 1577. na dvoboj je izazvao protivnika i pogubio ga, ali je i sam podlegao ranama koje jetom prilikom zadobio.

U Bjelaju je sve do sredine 20. stoljeća postojalo turbe Deli-Murata, koje se nalazilo na oko 50 m od kule Ibrahimpašića u tom mjestu. Deli-Muratov sin, Ibrahim, koji je rođen u vrijeme kada mu je otac poginuo i koga je školovala Porta, izgradio je Ripač, podigao džamiju koja se zvala Ibrahim-pašina džamija, a posjede je dobio u Lici (oko Lapca), zatim u Bihaću, Ripču, Bjelaju i oko današnjeg Bosanskog Petrovca.

Ibrahim-paša jedno vrijeme bio je sandžak-beg Požeškog sandžaka sa sjedištem u Požegi, a sa posjedom u Đakovu. Nakon Karlovačkog mira 1699.  porodica se iz Đakova preselila nasvoje imanje u Lapcu, a nakon Svištovskog mira 1791., kada je i Lapac izgubljen, preselili su se na svoje imanje u Ripču.“ (H. Kamberović,”Begovski zemljišni posjedi u BIH od 1878. od 1918.”,  str. 367-372)

Kamberović je ispravno zaključio da je praotac bihaćkog ogranka Alajbegovića bio Ibrahim-paša, sin Deli Muratov, po kome se taj ogranak i prozvao Ibrahimpašići. Kako je po autentičnom predanju Deli Muratovo porijeklo bilo iz Anadolije, onda pouzdano znamo da on nije bio u srodstvu sa sanskim ogrankom Alalajbegovića. U pitanju su isključivo prezimenjaci.

U tom slučaju može se zaključiti da se jedan ogranak bihaćkih Ibrahimpašića prozvao Alajbegovići, iz prostog razloga što je neki njihov  predak obavljao funkciju alajbega (tur. alajbeg= pukovnik).

„Porodica Ibrahimpašić početkom 20. stoljeća spadala je u red begovskih porodica kod koje nije bilo predstavnika sa izrazito velikim zemljišnim posjedima. Što se tiče begluka, nalazili su se najznačajnijim dijelom na prostoru Hrgara i Ripča- kotar Bihać…

Kmetska selišta nalazila su se, uglavnom, na prostoru kotareva Bosanski Petrovac (Štrbci, Begluci, Bjelaj, Drinić, Vedro Polje,Vođenica i Vranovina) i Bihać (Hrgar, Račić, Ripač Lohovo, Seocei Golubić) te, djelomično, na prostoru kotara Sanski Most (Brdari, Dževar, Skucani Vakuf i Suhača), gdje je kmetska selišta imao ogranak porodice Ibrahimpašić kasnije poznat kao Alajbegović.

Iz ovog pregleda može se zaključiti kako u porodici Ibrahimpašić početkom 20. stoljeća nije bilo predstavnika koji bi se isticali po veličini svojih zemljišnih posjeda.“ (H. Kamberović,”Begovski zemljišni posjedi u BIH od 1878. od 1918.”,  str. 367-372)

Za razliku od ogranka „Bišćević zvani Alajbegović“, koji je imao matične zemljišne posjede na sanskom području, ogranak „Ibrahimpašić zvani Alajbegović“ je do posjeda došao isključivo ženidbenom linijom. Tako su u zemljišnim knjigama zabilježeni vlasnici, kasnije oduzetih, posjeda: Ibrahimpašić Hasan-beg (Smail-beg) i Muhamed-beg (Hasan-beg) iz Bihaća; Ibrahimpašić zvani Alajbegović Ali-beg (Mehmed-beg) iz Ripča kod Bihaća, Alajbegović (Mehmed) Alibeg i Alajbegović (Alibeg) Tosinbeg. (V. i E. Bišćević, ”Naseljena mjesta općine Sanski Most”, str. 309-310, 466, 468, 531-532)

Sanski autori su oduzete zemljišne posjede proknjižili na sljedeći način:

– Ibrahimpašići: Lipnik (504,78 dunuma 5 K. S.) i Modra (38,21 dunum 2 slučaja 1948.); Ibrahimpašić Alajbegović- Skucani Vakuf (305,23 dunuma 5 K. S.) i Suhača (1.456,95 dunuma 18 K. S. i 1 slučaj 1948.). U konačnom zbiru porodici Ibrahimpašić je oduzeto 2.305,17 dunuma zemlje (28 K. S. i 3 slučaja 1948.). (V. i E. Biščević,”Građa za historiju općine Sanski Most”, str. 324)

– Alajbegovići: Brdari (18,84 dunuma i 2 slučaja 1948.), Kljevci (80,12 dunuma i 1 K. S.), Budimlića Japra 126,16 dunuma i 1 K. S.), Kljevci (100,74 dunuma i 2 K. S.) i Tomina 0,25 (dunuma i 1 slučaj 1948.). U konačnom zbiru porodici Alajbegović je oduzeto 407,33 dunuma zemlje (5 K. S. i 1 slučaj 1948.). (V. i E. Biščević,”Građa za historiju općine Sanski Most”, str. 317)

U podacima iz zemljišnih knjiga jasno se vidi da su vlasnici oduzetih posjeda (Hasan-beg (Smail-beg) i Muhamed-beg (Hasan-beg) Ibrahimpašić) zadržali staro prezime, dok su ostali vlasnici uz staro dodali i novo prezime (Ali-beg (Mehmed-beg) Ibrahimpašić zvani Alajbegović), da bi na koncu prihvatili isključivo novo prezime (Alibeg (Mehmed) i Tosinbeg (Alibeg) Alajbegović).

Poštujući pravilo de jure vlasnik, na konto porodice Ibrahimpašić knjiži se samo onaj iznos oduzete zemlje čiji su vlasnici zadržali staro prezime. To znači da sa prvobitnog stanja moramo umanjiti iznose oduzetih zemljišnih posjeda, svim onim vlasnicima koji su se prozvali Alajbegovići.

Na konto porodice Ibrahimpašić knjiže se iznosi oduzete zemlje u Lipniku (504,78 dunuma 5 K. S.) i Modri (38,21 dunum i 2 slučaja 1948.).  Ukupna vrijednost oduzetih zemljišnih posjeda iznosi 542,99 (= 504,78 + 38,21) dunuma zemlje (5 K. S i 2 slučaja 1948.).

Međutim, u zemljišnim knjigama za sansko područje zabilježena je jedna miraz transakcija na relaciji Kulenovići- Ibrahimpašići. Naime, Paša Kulenović je iz prvog braka („I Beširević“) naslijedila oduzetu zemlju u Lipniku, vrijednosti od 570,94 dunuma (8 K. S. i 2 slučaja 1948.). (V. i E. Bišćević, ”Naseljena mjesta općine Sanski Most”, str. 466). Ona je nakon smrti prvog muža stupila u drugi brak sa Hasan-begom Ibrahimpašićem.

Sanski autori u ovom slučaju nisu ispoštovali pravilo de jure vlasnik, jer su Pašinu oduzetu zemlju proknjižili na konto starog vlasnika- porodicu Beširević. U tom slučaju, isti iznos mora se preknjižiti sa njihovog konta na konto novog vlasnika- Ibrahimpašiće.

Zato je Pašin poklon pozitivno uticao na stanje konta porodice Ibrahimpašić. Vrijednost oduzete zemlje sada iznosi 1.113,93 (= 542,99 + 570,94) dunuma (13 (=5+8) K. S i 4 (=2+2) slučaja 1948.). Na autorskoj tabeli V. i E. Biščevića, Ibrahimpašići su zauzimali 24. poziciju, a nakon implementiranja pravila de jure vlasnik njihov plasman na aktuelnoj tabeli bitno je promijenjen- 42. pozicija.

Ostatak vrijednosti oduzete zemlje, po tabeli V. i E. Biščevića, potrebno je preknjižiti sa konta Ibrahimpašića na konto Alajbegovića: 1.762,18 (= 2.305,17 – 542,99) dunuma zemlje (23 (=28-5) K. S i 1 (=3-2) slučaj 1948).

Navedenu vrijednost je Alija Cerić Kapetanović donijela kao miraz Ali-begu Ibrahimpašiću Alajbegoviću u Suhači (1.456,95 dunuma, 18 K. S. i 1 slučaj 1948.) i Skucanom Vakufu (305,23 dunuma i 5 K. S.). (V. i E. Bišćević, ”Naseljena mjesta općine Sanski Most”, str. 311, 532).

„Iz ovog ogranka je dr. Mehmed Alajbegović, sin Ali-bega Alajbegovića i Alije Cerić Kapetanović, ministar vanjskih poslova NDH 1944. godine. Bio je oženjen sa kćerkom zagrebačkog kuće vlasnika Ferkovića sa Pantovčaka. Strijeljan 1947. godine“. (H. Kamberović, ”Begovski zemljišni posjedi u BIH od 1878. od 1918.”,  str. 367-370).

Kako je po Kamberovićevim navodima Ali-beg imao četiri sina i dvije kćerke, pored pomenutog Mehmeda poznato je ime još jednog njegovog sina- Tosinbega. U zemljišnim knjigama za Brdare i Suhaču zabilježeni su vlasnici, kasnije oduzetih, posjeda bez starog prezimena Ibrahimpašić: „Alajbegović (Mehmed) Alibeg- Bihać“ i „Alajbegović Tosinbeg (Alibeg) – Bihać“. (V. i E. Bišćević,”Naseljena mjesta općine Sanski Most“, str. 310, 600).

Dakle, bihaćki ogranak „Ibrahimpašić zvani Alajbegović“ donio je na zajednički konto Alajbegovića iznos od 1.762,18  dunuma zemlje (23 K. S i 1  slučaj 1948). U konačnom zbiru, vrijednost oduzete zemlje Alajbegovićima iznosi 2.169,51 (= 1.762,18 +  407,33) dunuma (28 (=23+5) K. S. i 4 (=1+3) slučaja 1948.).

Alajbegovići su se na prvobitnoj tabeli V. i E. Biščevića nalazili na 66. poziciji, ali nakon transakcija, po pravilu de jure vlasnik, imali su veliki uspon. Na aktuelnoj tabeli oni zauzimaju 25. poziciju.

Tako su porodice Ibrahimpašić i Alajbegović iz Bihaća, zahvaljujući isključivo miraz transakcijama, postale 100% oštećenici po pitanju oduzete zemlje na sanskom području.

Naredni blog u utorak 20: ”Vlasnici sanske zemlje- Biščevići zv. Alajbegovići”…

The post Amir Kurbegović: Vlasnici sanske zemlje – Ibrahimpašići (zv.) Alajbegovići… appeared first on inmedia.ba - Čitajte s razlogom.

„Porodica Alajbegovića vuče porijeklo od srednjovjekovne bosanske porodice, a ime su dobili po tome što su im prvi poznati funkcioneri u ranijem turskom periodu bili alajbezi. Najstariji član ove porodice bio je Davud-beg, porijeklom iz Bosne, gdje je imao i posjede. Bio je silahdar na dvoru sultana Fatiha, a kasnije bosanski alajbeg. Umro je oko 1521. godine.

Davud-beg je imao sina Džafer-bega, koji je bio među prvim saradnicima i savjetnicima Gazi Husrev-bega. Mnogo je ratovao po Bosanskoj krajini s poznatim Malkoč-begom sinom Karaosmanovim. U drugoj deceniji XVI stoljeća imao je dio zijameta u nahiji Jeleč u iznosu od 14.315 akči. Taj zijamet mu je kasnije povećan te je 1541. godine iznosio 25.734 akče.

Džafer-beg je imao osam sinova. Jedan od te osmorice bio je otac poznatog istoričara Ibrahima Alajbegovića-Pečevije koji je osim Ibrahima imao još dva sina i jednu kćer. Majka Ibrahima Pečevije bila je iz poznatog roda Sokolovića, sestra Ferhad-paše Sokolovića. Ibrahim se rodio oko 1573. rano je ostao bez oca te je živio kod ujaka Ferhad-paše.

Poslije Ferhad-pašine smrti vratio se u Pečuj. Tu je napisao svoju poznatu istoriju „Tarih-i Pečevi“. Od potomaka je imao jednu kćer.“ (B. Zlatar,”O nekim muslimanskim feudalnim porodicama u Bosni u XV i XVI vijeku”, Prilozi godina XIV, br. 14-15, str. 108-109).

Na osnovu priloženih podataka može se zaključiti da je pomenuti Davud-beg bio praotac Alajbegovića. Ta porodica je izvornog bosanskog porijekla i prezime je dobila po funkciji koju je obavljao njihov praotac (tur. alajbeg= pukovnik). Imajući u vidu činjenicu da je Davud-begov sin, Džafer-beg, imao brojno potomstvo, dolazimo do zaključka da su Alajbegovići već u drugom koljenu bili veoma razgranata porodica.

Pored podrinjskih i hercegovačkih Alajbegovića, sasvim je izvjesno da su i sanski Alajbegovići izvornog bosanskog porijekla. S tim prije što je Džafer-beg mnogo ratovao po Bosanskoj krajini:

„Prema jednom drugom porodičnom predanju, koje je prenosio h. Edib Biščević iz Bosanske Gradiške, a koje je čuo od h. Ibrahim-bega Biščevića, bogataša iz Ajdina (nedaleko od Izmira u Turskoj), Biščevići potječu iz Ripča, od nekog alajbega, nepoznatog porijekla, zbog čega su se u početku zvali Alajbegovići. Taj alajbeg (pukovnik) sudjelovao je u osvajanju Ripča 1591. i Bihaća 1592., i za te zasluge dobio je leno na prostoru od Bihaća do Petrovca.

Imao je šestericu ili sedmericu sinova, koji su se naselili na dobivene posjede: Husein-beg dobio je Gradišku, Draksenić i Dubicu; Ibrahim-beg Sanski Most; Sulejman-beg  Mostar, a Muhamed-beg sa još dvojicom ili trojicom braće dobio je Bihać”. (H. Kamberović,”Begovski zemljišni posjedi u BIH od 1878. od 1918.”, str. 259-270)

S obzirom na to da u zemljišnim knjigama za sansko područje (Kljevci i Koprivna) zaista stoji naziv „Biščević zvani Alajbegović“, nedvosmisleno proizilazi da je sanski ogranak Alajbegovića, zbog guste razgranatosti prezimena Biščević, vratio svoje izvorno prezime koje nose i danas.

Nema nikakvih dilema da se navedeno predanje može smatrati autentičnim, jer su sanski Alajbegovići u srodstvu sa Biščevićima, a to znači da im je izvorno mjesto porijekla Bihać. Oni su u srodstvu i sa podrinjskim i hercegovačkim Alajbegovićima.

Također, sanski ogranak „Biščević zvani Alajbegović“  je u srodstvu i sa krupskim istoimenim ogrankom. Koliko se zna, to su jedini ogranci Biščevića koji su vratili izvorno prezime. Potvrdu navedenog pronalazmo u samom nazivu mjesta gdje je krupski ogranak imao zemljišne posjede: „Dubovik Alajbeg“.

O porijeklu sanskog ogranka Alajbegović pisao je lokalni autor A. Biščević: „Porodica Alajbegović doselila se u Sanski Most oko 1820. god. Muhamedbeg Alajbegović je došao sa dva sina Hasanbegom i Ahmedbegom i kćerkom Safijom. Ova porodica je došla iz Turske. Prezime Alajbegović je dobila po Alajbegu.

– Hasanbeg sin Muhamedbegov (1860-1921). Hasanbeg je izradio kuću sa čardakom na ušću rijeke Zdene u rijeku Sanu. Hasanbeg je prvo bio oženjen sa Đulom Biščević (1889-1912), kćerkom Ibrahimbega Biščevića zv. Palanka. Đula i Hasanbeg imali su sina Aliju (1909). Kada je Alija podrastao otišao je u Tursku kod rođaka i tamo ostao zauvijek. Alija se oženio u Bursi u Turskoj i imao je kćerku i sina.

Hasanbeg je bio veleposjednik, imao je velike posjede u okolici Sanskog Mosta, koje su kasnije kmetovi obrađivali, a agrearnim reformama Austougarske i Jugoslavije ta je zemlja oduzeta. Hasanbeg je bio ugledna ličnost, i jedno vrijeme bio je gradonačelnik grada Sanskog Mosta. Kad je umrla supruga Đula, Hasanbeg se oženio sa Zuhrom i imao sina Ibrahima i sina Hasana koji je vrlo brzo umro kao dječak. Imao je lađu na rijeci Sani…

-Ahmedbeg sin Muhamedbegov (1865-1926) je bio veleposjednik i imao je komplekse zemlje i šume u okolini Sanskog Mosta. Ahmetbeg je bio oženjen sa Fatimom (1865). Ahmedbeg je imao djecu: Muharema, Himzu, Muhameda, Đulu i Devlu“. (A. Biščević,”Sanski Most- Starosjedioci i nasljednici”, str. 24); (V. i E. Biščević,”Građa za historiju općine Sanski Most”, str. 377-378).

U zemljišnim knjigama za sansko područje zabilježeni su oduzeti posjedi u vlasništvu porodice Alajbegović. (V. i E. Biščević, ”Naseljena mjesta općine Sanski Most“, str. 98, 310, 639, 739, 862-863, 865-866)

Na osnovu podataka iz zemljišnih knjiga nije teško zaključiti da je prvi poznati sanski Alajbegović bio Muhamed-beg. On je imao sinove Hasan-bega i Mustaj-bega, te unuke od njega Husein-bega, Omer-bega (oženjen Eminom Dizdarević) i Ahmet-bega (oženjen Fatimom Mešić). Sanski autori pogrešno su zakljčili da je Ahmet-beg bio sin Muhamed-begov.

Također, A. Biščević navodi podatak, a to su mišljenje preuzeli V. i E. Biščević, kako se kćerka Muhamed-bega zvala Safija Alajbegović. Ona se ne pominje u zemljišnim knjigama. Ali, na istom mjestu zabilježeno je ime Azemine Alajbegović, pa ćemo iznijeti slobodno mišljenje, ali ne i konačan stav, da je ona bila kćerka Muhamed-bega.

Međutim, novonastalo stanje na kontu Alajbegovića i dalje iznosi 2.169,51 dunuma oduzete zemlje (28 K. S. i 4 slučaja 1948.). Da bi došli do preciznih podataka o visini oduzetih zemljišnih posjeda Alajbegovićima, neophodno je utvrditi koliko je bilo učešće bihaćkog i sanskog ogranka u konačnom zbiru.

Bihaćki ogranak „Ibrahimpašić zvani Alajbegović“ donio je na zajednički konto Alajbegovića iznos od 1.762,18  dunuma oduzete zemlje (23 K. S i 1  slučaj 1948.) i Alajbegovići 100,06 dunuma (1 K. S i 2 slučaja 1948). Ukupna vrijednost oduzete zemlje bihaćkom ogranku Alajbegovića iznosi 1862,24 dunuma (24 K. S i 3 slučaja 1948.) :

– Suhača: Ali-beg Ibrahimpašić Alajbegović (1.456,95 dunuma (18 K. S. i 1 slučaj 1948.) i  Alajbegović (Alibeg) Tosinbeg (81,22 dunuma 1 K. S.) 1.538, 17 dunuma 1 K. S. i 1 slučaj 1948.;

– Skucani Vakuf: Ali-beg Ibrahimpašić Alajbegović 305,23 dunuma i 5 K. S.;

– Brdari: Alajbegović (Mehmed) Alibeg  dunuma i Alajbegović (Alibeg) Tosinbeg  18,84 dunuma i 2 slučaja 1948.;

Prema podacima V. i E. Biščevića, sanskom ogranku Alajbegović oduzeti su zemljišni posjedi u sljedećim mjestima:

– Kljevcima (80,12 dunuma i 1 K. S.), Budimlića Japri (126,16 dunuma i 1 K. S.), Kljevcima (100,74 dunuma i 2 K. S.) i Tomini 0,25 (dunuma i 1 slučaj 1948.). (V. i E. Biščević,”Građa za historiju općine Sanski Most”, str. 317)

Uvidom u podatke iz zemljišnih knjiga uočavamo da je pogrešno proknjižena vrijednost oduzete zemlje u Budimlić Japri (126,16 dunuma i 1 K. S.). (V. i E. Bišćević,”Naseljena mjesta općine Sanski Most”, str. 997). Jedini opravdan razlog treba potražiti u činjenici da nijednom Alajbegoviću nije na toj lokaciji oduzet zemljišni posjed. Taj iznos mora se skinuti sa konta Alajbegovića.

Dakle, ukupna vrijednost oduzete zemlje sanskom ogranku Alajbegović iznosi 181,11 (= 407,33 – 18,84 – 81,22 – 126,16) dunum (3 (=5-1-1) K. S. i 1(=3-2) slučaj 1948.):

Tomina: Alajbegović Huseinbeg- 0,25 dunuma i 1 slučaj 1948.;

Kljevci: Alajbegović (Mustajbeg) Huseinbeg 80,12 dunuma 1 K. S.;

Kljevci- Emina Dizdarević-Omerbeg Alajbegović 1,79 dunuma 1 K. S.                                                                   i Fatima Mešić-Ahmedbeg Alajbegović 98,95 dunuma i 1 K. S. (ukupno 100,74 dunuma i 2 K. S). (V. i E. Biščević,”Naseljena mjesta općine Sanski Most“, str. 310-311, 532, 600, 739, 862-868).

1. i E. Biščević nisu dobro proknjižili posljednji navedeni slučaj, jer su umjesto ispravne transakcije „odneseno kao miraz'“ pogrešno proknjižili pod „doneseno kao miraz“.

Nije Emina Dizdarević donijela Omer-begu Alajbegoviću u miraz, kasnije oduzetu, zemlju od 1,79 dunuma i 1 K. S., nego je ona postala nasljednica iza Omer-bega. On je taj porodični zemljišni posjed naslijedio iza oca Mustaj-bega i djeda Muhamed-bega.

Također, nije ni Fatima Mešić donijela Ahmed-begu Alajbegoviću u miraz, kasnije oduzetu, zemlju od 98,95 dunuma i 1 K. S. , nego je ona postala nasljednica iza Ahmed-bega. On je taj porodični zemljišni posjed naslijedio iza oca Mustaj-bega i djeda Muhamed-bega.

Nelogično bi bilo da dvojica braće dobiju na poklon miraze u zemlji od dvije različite porodice i to baš na lokaciji, gdje su sanski Alajbegovići imali najveće matične zemljišnih posjede. U svakom slučaju, navedene iznose treba preknjižiti sa konta Alajbegovića na konta vlasnika po pravilu de jure, porodice Dizdarević i Mešić.

Međutim, ako imamo u vidu činjenicu da su sanski autori pogrešno proknjižili vrijednost oduzete zemlje u Kljevcima (100,74 dunuma i 2 K. S.) na konto Alajbegovića, onda je preostali dio na kontu sanskog ogranka zaista preskroman 80,37 (= 0,25 + 80,12) dunuma (1 K. S. i 1 slučaj 1948.)).

Bez obzira na to što sanski autori, ispravno, tvrde da su Alajbegovići imali velike komplekse zemlje u Sanskom Mostu i okolini, očito je da u ovoj priči puno toga ne štima. Posebno je zanimljivo da po sumarnoj tabeli V. i E. Biščevića, Alajbegovićima nije oduzet ni jedan jedini milimetar zemlje u Sanskom Mostu.

Doduše, olakšavajuću okolnost može predstavljati činjenica što je izvorni vlasnik zemljišta u sanskoj čaršiji na desnoj obali Sane, od desne obale Zdene do lijeve obale Blihe, najvećim dijelom bila sanska porodica Alagić. Na njihove su se zemljišne posjede, još za vrijeme osmanske uprave, doselile sve sanske porodice, kojima su nakon austrougarske okupacije, većim dijelom, ti posjedi oduzeti.

Uvidom u zemljišne knjige za Sanski Most uviđamo da su, po pravilu de jure, vlasnici oduzete zemlje od 16,93 dunuma (3 K. S.) bili Hasan-beg i Azemina Alajbegović. (V. i E. Biščević,”Naseljena mjesta općine Sanski Most”, str. 98, 102). Za divno čudo, taj iznos nije proknjižen na konto porodice Alajbegović, iako su ga autori uredno registrirali.

Nova vrijednost u oduzetoj zemlji na kontu sanskih Alajbegovića lagano raste i sada iznosi 97,30 (= 80,37 + 16,93) dunuma (4 (=3+1) K. S. i 1 slučaj 1948.).

Kako je prvi doseljenik u Sanski Most iz porodice Alajbegović, Muhamed-beg, imao najveće zemljišne posjede u Kljevcima i Koprivni, a koje su iza njega naslijedili sinovi Hasan-beg i Mustaj-beg, te unuci od njega Husein-beg, Omer-beg i Ahmet-beg, s potpunim pravom se pitamo:

Gdje su nestali ti zemljišni posjedi, osim onog već pomenutog Husein-begovog u Kljevcima?

Uvidom u zemljišne knjige za sansko područje dolazimo do odgovora na pitanje. Naime, u Kljevcima su zemljišni posjedi oduzeti sanskim Alajbegovićima, koji su pored novog prezimena upisani i sa starim: „Biščević zvani Alajbegović“- Mustajbeg (Muhamedbeg), Omerbeg (Mustajbeg) i Ahmetbeg (Mustajbeg).

U Kljevcima je sanskoj porodici Alajbegović oduzeta vrijednost od 1.675,71 dunuma zemlje (26 K. S. i 1 slučaj 1948.). (V. i E. Biščević,”Naseljena mjesta općine Sanski Most”, str. 862-868).

Međutim, za navedenu vrijednost oduzete zemlje sanski autori nisu ispoštovali pravilo de jure vlasnik i u tom slučaju iznos od 1.675,71 dunuma proknjižili na konto Alajbegovića. Ali, tog iznosa nema nigdje proknjiženog, pa ni na kontu porodice koja je očuvala staro prezime- Biščević. Taj podatak smo provjerili u zbirnim tabelama sanskih autora. (V. i E. Biščević,”Građa za historiju općine Sanski Most”, str. 317, 319)

Za razliku od Kljevaca sanski autori su u Koprivni, gdje se kao vlasnici oduzete zemlje pojavljuju sinovi prvog doseljenika u Sanski Most iz porodice Alajbegović („Biščević zv. Alajbegović“ Mustajbeg (Muhamedbeg) i Hasanbeg (Muhamedbeg)), proknjižili na konto porodice Biščević vrijednost od 1.487,87 dunuma zemlje (17 K. S. i 1 slučaj 1948.) (V. i E. Biščević, ”Naseljena mjesta općine Sanski Most“, str. 639-641); (V. i E. Biščević,”Građa za historiju općine Sanski Most”, str. 319).

Zaista i dalje ostaje nejasno: Zašto sanski autori nisu proknjižili vrijednost oduzete zemlje u Kljevcima na konto Alajbegovića? Ako želimo sačuvati objektivnu nit pisanja, onda smo primorani zapitati se: Zašto su sanski autori proknjižili vrijednost oduzete zemlje u Koprivni na konto Biščevića, bez obzira na to što su, po pravilu de jure, vlasnici bili Alajbegovići?

Možda bi se ovakva nepravilnost u knjiženju djelomično dala opravdati da su navedene vrijednosti oduzete zemlje proknjižene bar po bratskom principu pola-pola, jer su sanski Biščevići i Alajbegovići srodne porodice. Naravno, za Alajbegoviće bi kudikamo korisnije bilo dobiti i mrvice, nego apsolutno ništa. Eto, Alajbegoviće na njihovom kontu ne zapadoše ni mrvice oduzete zemlje, iako je u pitanju bilo njihovo vlasništvo.

U svakom slučaju, porodica Alajbegović je ovdje teško oštećena, a samim tim i njen plasman na tabelama nije usklađen sa visinom proizvedene štete. Vrijednost oduzetih zemljišnih posjeda u Kljevcima (1.675,71 dunuma zemlje (26 K. S. i 1 slučaj 1948.)) i Koprivni (1.487,87 dunuma zemlje (17 K. S. i 1 slučaj 1948.)), mora se proknjižiti na konto njenih izvornih vlasnika- sanskih Alajbegovića.

Analogno tome, ovaj posljednji iznos mora se povratiti sa konta porodice Biščević. Na kontu Biščevića osvanuo je preostali iznos od 13.504,21  dunuma oduzete zemlje (112 K. S. i 13 slučajeva 1948.), koji je po tabeli de jure vlasnik dovoljan za plasman na 5. poziciju.

Dakle, ukupna vrijednost oduzete zemlje sanskom ogranku Alajbegović iznosi velikih 3.260,88 (= 97,30 + 1.675,71 + 1.487,87) dunuma (47 (= 4+26+17) K. S. i 3 (= 1+1+1) slučajeva 1948.)

U konačnom zbiru, vrijednost oduzete zemlje na sanskom području, sanskog i bihaćkog ogranka Alajbegovića iznosi 5.123.12 (= 3.260,88 + 1862,24) dunuma (71 (= 47+24) K. S. i 6 (= 3+3) slučaja 1948.).

Alajbegovići su na tabeli V. i E. Biščevića zauzimali 66. poziciju, da bi nakon zemljišnih transakcija i knjiženja po pravilu de jure vlasnik, skočili najprije na 25. i konačno na visoku 15. poziciju. Sanski ogranak Alajbegovića imao je velike zemljišne posjede u svom vlasništvu. Oni su im, najvećim dijelom, oduzeti u znanim nam procesima.

Naredni blog u petak 20: ”Vlasnici sanske zemlje- Miralempašići”…

The post Amir Kurbegović: Vlasnici sanske zemlje – Alajbegovići… appeared first on inmedia.ba - Čitajte s razlogom.

Poštovani čitaoci!

U nekoliko narednih kolumnističkih izdanja sam odlučio tematizirati pitanje Tradcije i moderne. Kroz nekoliko izdanja ćemo prezentovati  naš rad koji tretira pojam i značaj Tradicije u islamu, temeljne funkcije koje tradicija iz muslimanske teološke perspektive impliciraju. Potom ćemo predstaviti pojam i značenje moderne s posebnim osvrtom na religiju u modernoj i postmodernoj kulturi. U konačnosti, ćemo razmatrati međusobni utjecaj Tradicije i moderne, izazove pred kojima se nalazi tradicionalna recepcija i interpretacija islama u bh. društvenom kontekstu.

              Tradicija (lat. tradere– svaka usmena predaja duhovnih činjenica koje prelaze s generacije na generaciju)[1] označava ono što se prenosi s koljena na koljeno, i što kao takvo traje. U rječnicima arapskog jezika za ovaj pojam postoji više sinonima, u savremenom arapsko-engleskom rječniku  Al-Mawaridu  riječ tradition je označena kao: “At- taḥḍar: inqālu’l’-ādāti awi’l-muʻtaqādāti min ğīlin ilā ğīl” – prenošenje sa jedne generacije na drugu[2].Inače, taḥḍar osnovno značenje, u etimološkom smislu, ima: vući lozu od nekog ili nečeg. Što se tiče ostalih sinonima u arapskom jeziku navest ćemo samo neke: ʻurf (običaj, navika), aṯar (trag), i riječ koja se najčešće označava tradicija – taqlīd (što ima značenje oponašanja, slijeđenja..).

Samo značenje pojma tradicija je polisemično. Jedno od značenja koje riječ tradicija ima u zapadnjačkim jezicima jeste oblik mišljenja ili ponašanja koju određena grupa generacijski kontinuirano slijedi.[3] U Kur’anu Časnom, se na više mjesta, navodi kao odgovor na poziv da se slijedi ono što je Bog objavio – da im je dovoljno ono što su naslijedili od svojih predaka, što Kur’an kritizira.[4]

Kako su kroz povijest generacijski ljudi nasljeđivali svoje pretke u vjerovanju i ponašanju, o čemu i Kur’an kazuje[5], ta praksa je dočekala i posljednjeg Božijeg Poslanika, Muhammeda, ‘alejhis-selam. Stoga, politeistička praksa Riječju Božijom, te praksom Blagoslovljenog Poslanika je modificirana u onim segmenitima koji nisu bili u skladu s učenjem islama.

Inače sam pojam tradicije se različito interpretira. U religijskom kontekstu pod pojmom Tradicija označeno je ono što je do čovjeka došlo putem Objave, kao i  interpretacija sadržaja koji je u zbilju došao svetim predanjem.

Osim što Tradicija obuhvata sve vidove vjere i njenog grananja, ona je i nit koja povezuje svaku fazu života i misli, odnosno sa Porijeklom, u njenom temeljnom, prvobitnom određenju. Ona ukazuje na svetu, vječnu, konstantnu Istinu, mudrost i mogućnost da su njeni principi aplikativni za svako vrijeme i svaki prostor. Ukoliko bi se imaginarno nastojalo predstaviti značenje Tradicije, ne bi bilo pogrešno uporediti je sa stablom čije je korijenje utonulo u Božansku Prirodu kroz Objavu, a iz kojeg su stablo i grane vjekovima izrastali. U samoj srži stabla se krije vjera, a njegov sočan nektar se sastoji od blagostanja koje u kombinaciji s Objavom omogućava kontinuitet života tog stabla.[6] Tradicija je bitan segment kolektivnog pamćenja (tako da njen kulturološki bît čini fenomen sjećanja). Zbog njene transmisione uloge, mlađi naraštaji su u prilici da saznaju važne informacije o svojim precima, koje im nakon reinterpretacije, odnosno kontekstualizacije u svome vremenu i prostoru mogu ponuditi značajne pokazatelje pomoću kojih će biti u prilici da svoj život sistematičnije organiziraju, pa i unaprijede. Jer dragocjeno iskustvo koje čovjek stječe kroz Tradiciju je neprocjenjiv dragulj koji se treba ljubomorno čuvati i generacijski prenositi.

Radove, studije, i knjige koje govore o značaju, ulozi i funkciji Tradicije moguće je pronaći napisane na različitim svjetskim jezicima, ali ostavština prethodnih generacija su najautentičniji i najdragocjeniji rukopis koji savremeni čovjek posjeduje.

Pojam tradicija je širokog opsega, i on obuhvata praksu nekog naroda ili vjerske skupine. U   literaturi koju su napisali muslimani moguće je identificirati više elemenata koji u konačnosti konstituiraju tradiciju islama. U najširem smislu, Tradicija islama se sastoji iz:

1. a) Konstitutivne tradicije (Traditio constitutiva), koja, kako sam naziv ukazuje, konstituira i normira vjersku praksu muslimana,
2. b) Interpretativne tradicije (Traditio interpretativa), koja konstituiranu i normiranu vjersku praksu dalje razvija i čini je povijesno relevantnom.

Konstitutivnu predaju u islamu čine njena dva primarna izvora – Kur’an i Sunnet Božijeg Poslanika, ‘alejhis-selam. Ova dva izvora čine jedno monolitno tkivo čije supstance nije moguće zasebno tretirati jer su dva naličja identičnog.[7]

Nakon Kur’ana, drugi temeljni izvor vjerovanja muslimana je Sunnet. Iako je Božiji Poslanik, ‘alejhi-selam govorio o metafizičkim stvarima (o Bogu, melekima, Budućem svijetu..), težište njegovog govora je više na moralno-etičkim naputcima, odnosno moralno-etičkom sadržaju. Kur’anska poruka je u većem djelu objavljena kroz načela, i kao takva nije detaljno objašnjena. Stoga, Sunnet Božijeg Poslanika razrađuje i daje prvu praktičnu implementaciju kur’anskog nauka. Kod modernista, ova činjenica je jako važna radi razvoja i unapređenja ljudske misli. Tako smatraju (pogledati mnogobrojne tekstove, npr. Husein-ef. Đoze, o Kur’anu i Hadisu) da je Uzvišeni Bog kroz objavu principa, ostavio otvorena vrata ljudskom razumu, da na osnovu principa, kroz uvažavanje vremensko-prostornog konteksta, Božije poruke razumijevaju i interpretiraju.[8]

Pored prvog praktičnog Tumača, u poslaničkoj ortopraksi, shodno 21. ajetu 33. kur’anske sure, pravovjerni imaju i model moralne identifikacije.

Interpretativnu tradiciju čine razumijevanje, percepcija i interpretacija konstitutivne tradicije. U interpretativnu se tradiciju ubraja cjelokupni intelektualni rad muslimanskih znanstvenika od vremena Božjeg poslanika Muhammeda ‘alejhis-selam, do danas utemeljen na konstitutivnoj tradiciji, što uključuje brojne komentare Kur’ana (tafàsīr), hadiske zbirke (šuruh), djela iz prava, mnogobrojna djela iz filozofije, etike, irfana, posebnog aspekta islamske duhovnosti (tesawufa), književnosti i drugih znanstvenih disciplina.

Oba predanja pružaju čvrsto uporište u modernom svijetu u kom među osnovnim karakteristikama jesu i permanentne promjene. Od krucijalnog značaja i ogromne vrijednosti jeste daljnje intelektualno razvijanje univerzalnih sadržaja koje u sebi nosi normativna Tradicija.

Stoga, za muslimane je podjednako značajna i intelektualna Tradicija koja se određuje vjerskim, duhovnim, i kulturnim produbljivanjem u smislu vlastitog historijskog individualnog i kolektivnog bivstvovanja.

U funkcionalnom smislu, kroz literaturu koja tretira pitanje islamske Tradicije, ona u sebi nosi tri važne uloge:

1. Ona, prije svega, ima konstitutivnu ulogu, tj. konstituira vjersku praksu muslimana (autoritativnost sunneta izvedena je iz Kur’ana[9], i Hadisa[10]);
2. na drugom mjestu dolazi njena koordinirajuća uloga, tj. transponira vrijednosti islamske tradicije kroz povijest;
3. i napokon, ona ima antropološko – didaktičku ili odgojnu ulogu, u kojoj predstavlja živu svijest o sebi i volju za trajanjem.[11]

Do pokušaja reinterpretacije islamske Tradicije je došlo u XVIII i XIX stoljeću, kada se tim putem nastojalo adaptirati na novonastale promjene u društvu[12].

U tom kontekstu, primjetna su dva oprečna toka mišljenja:

1. U njegovoj ortodoksno-reformističkoj varijanti u XVIII stoljeću. Riječ je o tzv. obnoviteljskim, revivalističkim ili fundametalističkim pokretima koji su nastojali povratiti stanje prve zajednice kroz tradicionalni – doslovni – pristup tumačenju islama i njegovih izvora.[13]
2. U XIX i XX st., se pojavljuju reformatori čiji je temeljni cilj bio obnoviti izvorni islamski duh naspram kojeg se nalazio “popularni islam”, koji je gušio taj duh, što je bila i temeljna pretpostavka za odbranu od nadolazećeg “neislamskog” evropskog svjetonazora.[14]

Uslijed  napretka i razvoja znanosti, demokratije, materijalnog napretka uopće, Tradicija je pogođena dvostrukom krizom: relevancije i krizom identiteta koje su uzajamno povezane.

Kako bi u današnjici religijska Tradicija očuvala svoju relevantnost, usljed načina putem kojih to nastoji ostvariti, ona neminovno zapada u krizu vlastitog i kulturnog identiteta. Ali, i u nastojanju da se religijski identitet potvrdi isključivo u tradicionalnim obrascima življenja, religijska Tradicija će postati inkompatibilna sa obrascima modernog načina življenja, i kao takva neminovno će postati irelevantna u današnjem sekularnom društvu.

Značajan broj muslimana je pod utjecajem savremenog načina života, u mnogim segmentima je reducirao svoj odnos prema tradiciji i tradicionalnim religijskim obrascima. Ono što je zabrinjavajuće, u našem bosanskohercegovačkom kontekstu, jeste da taj reducirani odnos prema tradiciji, odnosno tradicionalnoj religioznosti, iz koje naravno implicira odnos prema tradicionalnoj vjerskoj praksi, dovodi do zanemarivanja temeljnih vjerskih dužnosti poput namaza i posta, pored njihove stroge obligatnosti, pa i uvjetnosti ahiretske egzistencije (ne)izvršavanjem temeljnih vjerskih dužnosti (npr. namaza, posta i sl.).[15]

Još jedna stvar koja se može navesti kao produkt zanemarivanja Tradicije, a koja implicira iz prethodno rečenog, također kod nas prisutna, jeste zanemarivanje muslimanskog kolektiviteta (džemata) koji je strateški važan za realizaciju životnih aktivnosti u jednom mjestu (koji je sveden na obavljanje namaza i povremeno održavanje nekih svečanosti) .

Iz povijesti islama poznato je da je uloga džamije bila višenamjenska: pored mjesta za namaz, bila je prva škola, sudnica, općenito kazano džamija je bila mjesto društvenog života tog doba. Danas, u vremenu u kojem živimo, postoje institucije čije su funkcije da pruže kvalitetno školovanje (škole, fakulteti), pravdu (sudovi). No, s druge strane, postoji jedan aspekt medinske džamije koji je neophodan, a u modernom dobu izvodiv, to je aspekt zajedništva, okupljanja oko zajedničke riječi, ideja, strategija, gdje bi trebali osmišljavati i realizirati život na mikronivou, što džemat, upravo, i jeste.

Kada bi život na ovom nivou, u ovom smislu, muslimani uredili po ugledu na prvi džemat, međuljudski odnosi između njih bi bili znatno unapređeni, a s tim i njihov odnos prema životu i Tradiciji, bi bio bolji, intenzivniji i ozbiljniji. No, nerijetko umjesto simbola sloge, džamije bivaju mjesta prepirki, svađa  i konfrontacija.

Nastavlja se…

Haris Islamčević

Rad mr. sci. Harisa Islamčevića možete pratiti i putem socijalnih mreža: Facebooka www.facebook.com/hariislam2017Twittera www.twitter.com/hariislam2017 te Instagrama www.instagram.com/hariislam2017

[1]   Vladimir Filipović, Filozofski rječnik, Nakladni zavod Matice Hrvatske, Zagreb, 1989,  str. 336.

[2] Više v.: Roohi Baalbaki, Al-Mawarid- a modern arabic-english dictionary, Dar el-ilm lilmalayin, Bejrut, 1995.

[3] Više v. rad  prof. Fikreta Karčića, “Šta je to ‘islamska tradicija Bošnjaka’,  Preporod, 7/12/2006.

[4]A kada im se kaže: Priđite onome što Allah Poslaniku objavi, odgovaraju, Dovoljno nam je ono što zatekosmo u predaka svojih! Zar uprkos tome što preci njihovi ništa nisu znali, niti su na Pravome putu bili?! (5:104.) Ili slično na drugom mjestu: Kada im se kaže Slijedite ono što Allah spustio vam je, oni odgovore: Ne, nego ćemo slijediti ono u čemu zatekosmo svoje očeve! Zar uprkos tome što njihovi očevi ništa nisu shvaćali  i što ne bijahu na Putu pravome?! (2:170.)

[5] Isto.

[6] Vidi v.: S.H.Nasr, Tradicionalni islam u modernom svijetu, El-Kalem, Sarajevo, 1994., str.11.

[7] Kroz treći imanski šart (ve kutubihi- vjerujem u Božije Knjige), muslimani vjeruju da je Uzvišeni Bog kroz povijest ljudima dostavljao Svoju Riječ koja je uputa za one koji su Boga svjesni: Ovo je Knjiga u kojoj nema sumnje nikakve, Uputa bogobojaznima ona je. (Kur’an 2:2), i na čijim osnovama su dužni kreirati svoj životni put.

[8] Kao primjer navodi se pitanje namaza i zekata. Općenito kada govori o potrebi razrade kur’ anskih principa,  Đozo kaže: „Ja imam dovoljno kuraži i osnova da, bez obzira na to što će to izgledati suviše smjelo, ustvrditi, svjestan pune odgovornosti pred Bogom, da se svako islamsko učenje, svaki islamski princip, koji je objavljen u Kur’anu samo kao koncepcija, naročito ako se odnosi na društveno uređenje zajednice, razrađuje i praktično primjenjuje prema potrebama i mogućnostima vremena u kojem se živi i datih okolnosti.” ( Husein Đozo, “Islam-zekat”, Izabrana djela, El-Kalem i FIN, Sarajevo, 2006, str. 371) Kod namaza, Đozo ističe važnost suštine nad pukim formalizmom:  “Namaz kao odnos prema Bogu, veza čovjek-Bog, što stvarno predstavlja suštinu namaza, nije vezan za formu; u takvom namazu forma gubi gotovo svaki svoj značaj”, te nastavlja:” Da ovakvo razmišljanje i zaključivanje nije bez osnova, najbolje nam pokazuje činjenica što Kur’an nije odredio niti propisao vrstu ni formu namaza pa čak nije preciznije odredio ni vrijeme molitve. Ostavio je to pitanje otvorenim. Muhammed, ‘alejhis-selam, je propisao i detaljnije odredio vrste namaza, način i vrijeme njihovog obavljanja. Tako smo saznali da se ova obaveza sastoji iz pet dnevnih, jednog sedmičnog i dva godišnja namaza: sabah, podne, ikindija, akšam, jacija, džuma i bajrami. K tome treba dodati još dženaze-namaz, kao i teraviju. Za mene je ova činjenica veoma važna. Ona mnogo govori. Nije to Kur’an učinio slučajno. O tome treba razmišljati a iz toga izvlačiti potrebne zaključke. Njih bi moglo biti više.” (Husein Đozo, “Islam-Namaz”, Izabrana djela, El-Kalem i FIN, Sarajevo, 2006, str. 362). Kada je riječ o zekatu, on smatra propis zekata važnim „da bi se stvorila potrebna materijalna baza za podmirenje svih društvenih potreba i funkcija, koje su u skladu sa dinamičnim razvojem društva u stalnom porastu…kao što je taksativno objašnjeno u ajetu inneme-s-sadekatu…To je obavezni doprinos za opće potrebe” Nadalje u istom tekstu iznosi veoma liberalno mišljenje kad kaže:” Ne vidim nikakvih smetnji, da se koncepcija zekata ponovo razmorti i razradi u svjetlu potreba savremenog društva. Ne samo da nema smetnji nego se to nameće kao prijeka potreba ako se misli na bilo kakvo oživljavanje islamske misli. Na prvom mjestu trebalo bi ponovo razmotriti pitanje visine stope, zatim vrste imetka koje se oporezuju zekatom, nužne potrebe, nisab i način ubiranja i raspodjele”. (Husein Đozo, “Islam-zekat”, Izabrana djela, El-Kalem i FIN, Sarajevo, 2006, str. 373).

[9] V. Kur’ an 4:59; 4:80; 24:56, 24:63 i drugi.

[10] U svom oproštajnom  govoru na Arefatu,  Poslanik Islama ‘alejhi’s-selam,  svojim sljedbenicima je poručio: “Ostavljam  vam dvije stvari, kojih ako se budete držali nećete zalutati, Allahovu Knjigu i moj sunnet.” (Tirmizi, Hakim, Malik) Enciklopedija hadisa, tom I, str.73.

[11] 2007. godine Rijaset IZ u BiH je organizovao dvodnevni naučni skup o islamskoj  tradiciji Bošnjaka: izvorima razvoju, institucijama i perpektivama. Čitaocima preporučujemo konsultiranje Zbornika radova sa spomenutog  naučnog skupa kako bi se opširnije upoznali o ovoj temi. Naročito referat pod naslovom “Značenje i značaj islamske tradicije” kojeg je podnio uvaženi prof. Adnan Silajdžić, profesor sa Fakulteta islamskih nauka u Sarajevu. (Adnan Silajdžić, “Značenje i značaj islamske tradicije” u Zbornik radova sa naučnog skupa ” Islamska tradicija Bošnjaka: izvori, razvoj, i institucije, perspektive“, Rijaset islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 2008., str. 13.)

[12] U ovom periodu društvo je doživjelo značajne promjene. Prije svega, odvijao se postupni prelaz iz starog feudalnog, u novo građansko društvo. Zatim se dogodila industrijska revolucija, čime su se  temeljno izmijenili raniji politički, ekonomski i društveni sistemi u većem dijelu svijeta. (Vidi v.: Eric Hosbsbawam, Doba revolucije, Evropa 1789-1848, Školska knjiga, Zagreb 1987, pogl. II: 42-61, te pog. XII- XV, str.  187-245.)

[13] Pregled tih pokreta:  pokret Šah Waliullaha u Indiji (1702-1762.) ;pokret Muhammada b. Abdulwahhaba u Saudijskoj Arabiji (1703.-1792.);  fulanijski u Nigeriji (1754.-1817.); faridijski pokret Hagi Šarijatullaha u Bengalu (1764.-1840.); pokret Ahmada Barawlija u Indiji (1786.-1831.); senusijski u Libiji (1787.-1859.);  padrijski u Indoneziji (1803.-1837.) i mehdijski pokret u Sudanu (1848.-1885.). ( Vidi v.: Adnan Silajdžić, Muslimani u traganju za identitetom, str. 16-31.)

[14] Prije svega misli se na  Sayyid Ahmad-khan Bahādura (1817-1898); Ğamāluddīn al-Afgānīja (1839-1897); Muḥammada  ‘Abduhūa (1849-1905); Muhammada Rashid Ridā (1865-1935), te Muḥammada Iqbāla (1877-1938). (Vidi v.: Enes Karić, “Savremeno islamsko mišljenje i  odnos prema Martinu Lutheru i protestantizmu” Glasnik 1-2/2014., str. 17-40.)

[15] O tome moguće je mnogo pronaći u govoru Poslanika,’alejhi.selama ali i u prvom izvoru islama-  Kur’anu Časnom. Tako npr. prenosi se da je Muhammed, ‘alejhi-selam rekao  da prvo za što će čovjek biti pitan na Sudnjem danu, bit će namaz – pa ako mu namaz bude valjan (ako ga bude izvršavao redovno), i ostala će mu djela biti ispravna (Taberani). A također, Allah, dž.š. u 74. poglavlju  navodi pitanje koje će biti postavljeno onima koji u Vatru uđu, pa prvi njihov odgovor će biti: “nismo bili od onih koji su namaz obavljali” (74:42.-43.)

The post Haris Islamčević: Šta je to Tradicija? appeared first on inmedia.ba - Čitajte s razlogom.

Svakakve misli nam dolaze na um.
Žalimo se na porodicu, hranu, odjeću, obuću. Žalimo se na zdravlje, kuću, malu nesreću što nas zadesi.

Na sve je čovjek navikao da se žali.” #Žalopojka “( da je tako nazovem ) je postala svaka druga riječ u društvu.
Milion bezveznih preispitivanja, strijepnji, strahova.
Pogledajte njega.

On ne spava mirno, on se ne žali, on iščekuje trenutak kada će neko naići, da li da ga ohrabri ili da ga prestraši.

Da li da ga nahrani ili da ga izbezumi?!
Milion misli mu može zaokupirati um.

Čovječe, razmisli, BUDI ZAHVALAN!

The post Alma Tulek/ Čovječe, razmisli, BUDI ZAHVALAN! appeared first on inmedia.ba - Čitajte s razlogom.

„Porodica Miralem, prema porodičnoj predaji, došla je u Bosnu iz Jemena i nastanila se u Jemanliće (naselje u blizini Donjeg Vakufa). Iz ove porodice poteklo je nekoliko paša, a jedan od njih je Mehmed-paša Miralem, koji je 1775. kraće vrijeme zastupao bosanskog valiju, u novembru 1789. postao je bosanski vezir, ali je tu dužnost obavljao samo mjesec dana.

Umro je u Donjem Vakufu 1800. a sahranjen je u tzv. Miralem-pašinom turbetu u haremu Mejtaš ili Miralemove džamije u Gornjoj Varoši, najstarijem dijelu Donjeg Vakufa.

Inače, predstavnici ove porodice već na početku austrougarske vladavine sukobili su se sa austrougarskom vojskom: u velikoj bici kod Jajca 7. 8. 1878. godine Džafer-beg Miralem bio je na čelu jednog odreda iz Donjeg Vakufa, a u narednom razdoblju isticali su se Muharem-beg Miralem, oženjen sa sestrom Lutvi-bega Bašagića iz Nevesinja, te Derviš-beg Miralem, koji se na prijelazu 19. i 20. stoljeća posebno istaknuo u političkom konfrontiranju austrougarskoj upravi.

Već od 1895. pojavljuje se u krugu opoziciono nastrojenih begova Travničkog okruga koji su se okupljali oko Muharem-bega Teskeredžića. Kasnije se pojavljuje kao potpisnik svih rezolucija vođstva muslimanskog autonomnog pokreta te kao njegov aktivni sudionik. Pritom, osim ovih predstavnika porodice Miralem kao ultramalkontenti iz Bugojna u jednom izvještaju iz 1901. navode se i Salih-beg, Hadži-beg te Ali-beg Miralem.“ (H. Kamberović, ”Begovski zemljišni posjedi 1878-1918.”, str. 412-414).

Kamberovićeve podatke nadopunit ćemo informacijom da su begovi Miralemi u Tominskoj Palanci posjedovali svoju kulu. Ona je prvobitno bila poznata pod imenom Tomina kula, koja je ime, jednako kao i selo, dobila po vojvodi Tomi- plemiću u vremenu srednjovjekovne Bosne i gospodaru tominskog područja.

Dolaskom Osmanlija na sansko područje, kasnije je pomenuta kula postala vlasništvo porodice Miralem, koja u narodu prozvana Miralem-begova kula.

U prvoj trećini XVIII stoljeća tu je kulu, od porodice Miralem, kupio prvi kapetan Džisri-sanske kapetanije Kur-beg. Praotac sanskih Kurbegovića podigao je uz kulu i veliki odžak, gdje mu je bila smještena rezidencija. Kula je imala četiri sprata, a na njoj su najprije bila četiri gvozdena topa. (H. Kreševljaković, ”Kapetanije u BIH”, str. 192-193)

O historijatu tominske kule Kreševljaković piše tek od perioda osmanske uprave:

„Kod današnjeg sela Tomine bio je most preko Sane, a do mosta kamena kula na četiri boja. Ta se kula zvaše oko 1785 Miralhbegova kula. Do kule je bio utvrđen odžak u kome je rezidirao kapetan, koji je čuvao most sa nešto vojnika. Kapetani su bili iz porodice Kurbegovića, koji su došli ovamo nakon pada Knina u mletačke ruke. Popis, po kome su 1833 bila tu 2 topa, broji Džisri-Sanu u gradove, a ovo je zapravo bila palanka. Napuštena je 1838. U ovom popisu navedeno je kao Kal'ai-Sana. Godine 1934 porušeni su i zadnji ostaci te kule.“(H. Kreševljaković,”Stari bosanski gradovi”, str. 28)

Ovaj Kreševljaković izvještaj nije prihvatljiv jedino u tački, gdje navodi da su Kurbegovići na sansko područje doselili nakon pada Knina u mletačke ruke 1688. godine. To pogrešno mišljenje usvojili su redom svi ostali historičari i istraživači: Bokan, Pelidija, Kamberović, V. i E. Biščević i A. Biščević.

Iako je sanski autor, A. Biščević, pod znakove sumnje umotao istinutu činjenicu, da su „navodno“ kapetani Kurbegovići posjedovali kulu u Tominskoj Palanci, moramo konstatirati da te neopravdane sumnje nemaju uporišta u izvorinim podacima:

„Postoje i navodi da su Kurbegovići bili turski kapetani nastanjeni u Tomini nakon pada Knina. (Tomina se ranije zvala Džisra). Pokraj mosta na Sani je navodno bila kula koja se zvala Miralbegova kula konak Kurbegovića. (A. Biščević, “Sanski Most- Starosjedioci i nasljednici”, str. 90)

Dakle, skoro kompletna zemlja u Tomini bila je u vlasništvu porodice Miralem, kasnije prozvana Miralempašići po imenu i zvanju svog praoca Miralem-paše:

„Isticali su se posjedi Salih-bega Miralema, Derviš-begovog brata, koji je, osim prostranih begluka u kotarevima Bugojno i Sanski Most, raspolagao i znatnim brojem kmetskih selišta, od kojih je neka (u kotaru Bosanski Petrovac) dobio u miraz ženidbom sa Nurom Kulenović Idrizbegović, te posjed nasljednika Halil-bega Miralema (Ali-bega i Muhamed-bega).“ (H. Kamberović, ”Begovski zemljišni posjedi 1878-1918.”, str. 412-414).

Izvorini vlasnik-nasljednik zemljišnih posjeda na sanskom području bio je Salih-beg Miralempašić. On je zemljišne posjede u nasljedstvo ostavio svojim potomcima. Ali, sanski autori su pogrešno zaključili da je prvobitna vlasnica, kasnije oduzetih, zemljišnih posjeda, u iznosu od 3.296,38 dunuma (67 K. S. i 1 slučaj 1948.), bila Bisera Šaranbegović (udana za hadži Ali-bega Miralempašića). Ona je vlasništvo oduzete zemlje naslijedila iza muža.

U zemljišnim knjigama za Podove stoji naziv „Wittwe“ (njem. = udovica), što znači da je Bisera bila udovica hadži Ali-bega. (V. i E. Biščević, ”Naseljena mjesta općine Sanski Most”, str. 916-917)

Ispravnost navedenog najlakše je utvrditi analizom podataka u zemljišnoj knjizi za Tominu, gdje je porodica Miralempašić u apsolutnom omjeru bila vlasnik zemljišnih posjeda: Bisera Šaranbegović udovica Ali-bega Miralempašića, Iza Trta udovica Tahir-bega Miralempašića, Đulhanuma Miralempašić- Ibrahim Kulenović, Ćamka Miralempašić- Sulejmanbeg Hadžibegović i Arif-beg Miralempašić. (V. i E. Biščević, ”Naseljena mjesta općine Sanski Most”, str. 934-941),

Iz navedenog  proizilazi da su izvorni vlasnici oduzete zemlje bili Miralempašići: Ali-beg, Tahir-beg, Arif-beg, Đulhanuma i Ćamka. Za razliku od snaha Bisere i Ize, koje su naslijedile vlasništvo iza umrlih muževa, Đulhanuma i Ćamka su zemljišne posjede odnijele u miraz muževima, tj. zetovima- Ibrahim-begu i Sulejman-begu.

Nažalost, autori V. i E. Biščević nisu dobro obračunali vrijednost oduzete zemlje u vlasništvu Miralempašića. Uvidom u zemljišne knjige za Podove, primjetno je da nisu izvršili ispravnu pretvorbu mjernih jedinica. Tako je umjesto 760 metara kvadratnih, proknjiženo 760 dunuma oduzete zemlje. (V. i E. Biščević, ”Naseljena mjesta općine Sanski Most”, str. 917).

Sa konta porodice Miralempašić mora se preknjižiti navedeni iznos. Ukupna vrijednost oduzete zemlje na kontu Miralempašića sada iznosi 8.251,44 (= 9.011,44–760) dunuma (228 K. S. i 11 slučajeva 1948.). Poštivajući pravilo de jure vlasnik, tih 0,76 dunuma zemlje treba proknjižiti na ime pravne nasljednice- Bisere Šaranbegović. Također, na konto Šaranbegovića knjiži se vrijednost zemljišnih posjeda u: Škrljeviti (104,04 dunuma), L. Palanci (28,22 dunuma) i Tomini (469,10+ 31,24= 500,34 dunuma).

Dakle, na konto Šaranbegovića proknjiženo je dodatnih 633,36 dunuma (21 K. S. i 2 slučaja 1948.). Tu istu vrijednost oduzete zemlje treba preknjižiti sa konta porodice Miralempašić. Posljednjim knjiženjem oduzete zemlje, na kontu porodice Šaranbegović nalazi se iznos od 3.929,74 (= 3.296,38+633,36 ) dunuma (88 K. S. i 3 slučaja 1948.).

Novim nasljedstvom iza Ali-bega Miralempašića, Bisera je poboljšala plasman na tabeli de jure vlasnik. Šaranbegovići su sa 20. pozicije po tabeli V. i E. Biščevića napredovali na 17 poziciju. Na kontu oduzete zemlje porodici Miralempašić ostao je iznos od 7.618,08 (= 8.251,44- 633,36) dunuma (207 K. S. i 9 slučajeva 1948.).

Međutim, sanski autori nisu ispoštovali pravilo de jure vlasnik ni u slučaju druge udovice- Ize Trte. Ona je postala pravni nasljednik iza Tahir-bega u Tomini i Kijevu. Ukupni iznos oduzete zemlje na kontu porodice Trta iznosi 1.909,40 (=1.905,96 + 3,44) dunuma (62 K. S. i 1 slučaj 1948.). Jednaku vrijednost valja preknjižiti sa konta porodice Miralempašić i ona sada iznosi 5.708,68 (= 7.618,08-1.909,40) dunuma (145 K. S. i 8 slučajeva 1948.).

Nakon posljednjih transakcija, prvenstveno poštujući pravilo de jure vlasnik, plasmani porodica u odnosu na prvobitnu tabelu autora V. i E. Biščevića bitno su promijenjeni.

Miralempašići su doživjeli blagi pad na aktivnoj tabeli jer su sa 8. pali na 12. poziciju, dok su Šaranbegovići imali blagi uspon sa 19. na 17. poziciju. Porodica Trta vidno je napredovala na aktivnoj tabeli. S obzirom na to da na prvobitnoj tabeli nisu uopće bili tretirani oštećenikom, oni su se izborili za 30. poziciju.

Kako izgleda trenutni redoslijed po vrijednosti oduzete zemlje, za 57% obrađenih podataka iz zemljišnih knjiga, može se pogledati u najnovijem izdanju tabele de jure vlasnik:

Tabela nastala po pravilu de jure vlasnik, za nepotpuno preobrađenih 57% podataka iz zemljišnih knjiga, bitno se razlikuje od prvobitne, izrađene od strane autora V. i E. Biščevića.

Svoje mjesto na aktuelnoj tabeli pronašla je porodica Trta. Poslije porodice Trta (+283), Avdagići su napravili daleko najveći pomak na aktivnoj tabeli (+179). Također, ogroman pomak napravili su i Alajbegovići (+51). Pozitivan pomak u pozicijama, a na istoj tabeli, napravile su još ove porodice: Kapetanovići (+9), Cerići i Šaranbegovići (+2), Čekići (+1)…

Negativan pomak u pozicijama, a na istoj tabeli, napravile su sljedeće porodice: Ibrahimpašići (-18), Kurbegovići (-7), Biščevići i Miralempašići (-4), Sulejmanpašići (-3), Beširevići (-1). Samo  su tri porodice zadržale identične početne pozicije: Đumišići (2.), Kulenovići (6.) i Krupići (9.).

Varedni blog u utorak 20h: ”Historija je učiteljica života” …

The post Amir Kurbegović: Vlasnici sanske zemlje – Miralempašići appeared first on inmedia.ba - Čitajte s razlogom.

Ne volim i ne mogu pisati “na dugme” ma koliko se to nekom činilo suludo za osobu koja je u svijetu marketinga i oglašavanja. Ali jednostavno, ne mogu. Sve što ode ispod prstiju a bez da to doživim izgleda kao gomila slova koja su se posložila u besmislene riječi i rečenice.

Nekad moraš.

Pardon, u većini slučajeva moraš i ne ostaje ti prostor za emociju, jer emocijama nema mjesta u poslu. Ne bi trebalo da bude. Barem ne ako želite plutati u  maloj bari punoj krokodila bez da završite kao doručak. Isto je i sa velikom barom, prostor nije ono što čini i određuje ideale.

Emocije mogu pomoći u (samo)procjeni ali su pogubne za svako sklapanje posla i/ili prekid poslovne saradnje. Jesam li ikad poslušala svoj savjet? Naravno da nisam. Da li i dalje sve radim “po osjećaju”? Apsolutno. I vi koji me ne poznajete a i oni koji misle da me poznaju se sablazne svaki put kad pričam o emocijama… Nisam sigurna zašto me se doživljava kao nekog ko je hladan kad sam upravo suprotno.

Racionalnost je emocija svih emocija.

košulja – random muška, Azel France

jeans, prsluk – ZARA

torba – MAstuffARI

patike – Adidas

Prošao je Weekend Media Festival. Deseti, moj prvi ali nadam se ne i zadnji. Ostale su fotografije i uspomene – dijametralne jer, što više sjajnih uspomena stvaram to bivam umornija a tim i fotografije nisu ono čemu se nadam. Jeste, nema highlightera koji može dovoljno istaknuti sjaj kao osjećaj sreće i zadovoljstva ali podočnjaci i fizički umor su skroz neka druga priča, ne daju se sakriti čak i kad si ispunjen srećom od glave do pete.

Ako još uvijek hodate u platnenim patikama i laganim cipelicama, ljeto nije prošlo.

A i kad prođe kalendarski, pokušajte ga zadržati u sebi, makar kroz fotografije, ovako kao ja… Moje su netipične festivalske i blogerske, više su “hvatanje” osobe s druge strane objektiva, makar na 15ak sekundi, kad već radimo da nešto i odradimo. Ponosno i nimalo pretenciozno ću reći da je blizanački duh toliko promjenljiv i neuhvatljiv, čak i za fotografisanje pa je dobro da na kraju dana imam(o) bilo šta.

Weekend je bio dobar, nadam se da će sljedeći biti još bolji i veći. A i ja sa njim.

Maja i njene torbe su sjajne i tu se ne nadam već sam uvjerena da će kao brend samo rasti i rasti, jer već i sad su mašne i više nego prepoznatljive… Jedva čekam da me žene prestanu pitati “OTKUD JE TORBA” i da na ulici u prolazu ili u kafani čujem “EJ, PA MAASTUFFARI”.

The post Maja Memić: (ne)Uhvatljivo? appeared first on inmedia.ba - Čitajte s razlogom.

Nažalost, zvanična historija Sanskog Mosta je još uvijek okovana u teške lance. Ona odavno uživa status poniženog zarobljenika naručenih novinskih članaka i napisanih knjiga lokalnog nivoa. Ta djela su nastala nakon Berlinskog kongresa 1878. godine i nestanka sa političke scene Evrope Bosanskog ejaleta (vilajeta). Aktivnosti u tom pravcu intenzivirao je najprije Petar S. Ivančević, zatim Milan Karanović i na koncu Branko J. Bokan.

Navedeni protagonisti su svoje nenaučne radove objavljivali u ambijentima, kada su potrebe društveno-političkih prilika, odavno sa lica zemlje nestalih država, zahtijevale maksimiliziranje vrijednosti srpskog naroda u svim sferama života.

Historija Sanskog Mosta, apsolutno zapostavljena od strane bošnjačkih intelektualaca, postala je laka meta velikosrpskim plagijatorima. Idealnu priliku nije propustio neponovljivi Bokan, koji je objavom autorskog rada udario temelje nevjerodostojnoj historiji Sanskog Mosta, usklađenoj interesima velikosrpske politike.

Zašto je historija Sanskog Mosta postala jedinstvena prilika velikosrpskim plagijatorima?

Odgovor na postavljeno pitanje je sasvim prost, jer Bokan lijepo kaže da je historija sanskog područja bila veoma slabo istražena. I ne samo da je bila neistražena, nego i potpuno nepoznata za razliku od svih drugih gradova u Bosanskoj krajini.

Zbog toga se u velikosrpskim projektima rodila potreba za pronalazak bar jednog grada u Bosanskoj krajini, kako bi se implementirala, toliko željena, teza da su ga podigli srpski novonaseljenici. U ime tog projekta angažiran je najveći mogući historijski plagijator- Branko. J. Bokan iz Bihaća.

Naveliko proizvedena degutantnost u njegovim autorskim djelima, osjetila se od prvih trenutaka izdavanja trilogije. Sasvim jasna i dugoročna preporuka nije mogla ni izostati, a posebno u periodu 1992-1995. godine. Bokanov odabir izvora, na koje se pozivao u najkritičnijim dijelovima svojih manipulacija, nije bio nimalo ubjedljiv.

Ti izvori nemaju nikakvu naučnu vrijednost, jer se u prvom redu radi o friziranim novinskim člancima. Dakle, riječ je o natpisima podređenim dobro nam poznatom projektu „Načertanije“. Upravo se ta, „prosvijećena“, grupa autora okupljala oko nacionalno obojenih časopisa („Bosanska vila“, „Otadžbina“, „Zora“ i drugi). Navedeni časopisi počeli su izlaziti u vremenu borbe komšija za sticanje nove nacionalne svijesti.

O karakteru tih nepresušnih velikosrpskih vrela, temeljenih na lažima, izmišljotinama i mitomanijama, najobjektivniji sud je izrekao Dobrica Ćosić u besjedi o važnoj ulozi laži za pomenuti genocidni projekat. Sasvim je dovoljno bilo znati, ko su autori „poučnih“ članaka. U pitanju nisu bili relevantni historijski autoriteti, već prepoznatljivi prevaranti.

U tome se krio odgovor na pitanje, zašto je Bokan ciljano forsirao teze svojih istomišljenika, a posebno živog svjedoka tog vremena- Dionisija Marinkovića. On je na 500–tu godišnjicu Kosovske bitke (1889.) održao prigodan govor.  O kakvom se govoru inače radi, zaista nije teško pretpostaviti.

Vjerovatno je stotinu godina nakon staromajdanskog svetovnjaka i „Balkanski kasapin“, po uzoru na svog prethodnika, održao prikladan govor. Upravo je gazimestanski govor Slobodana Miloševića bio javni poziv na otvoreni rat, protiv svih onih naroda koji su se našli na putu nedosanjanog projekta, prozvanog, „Velika Srbija“. Nošen na krilima fašističkih ideja, san je ubrzo poprimio genocidne razmjere.

Ne želim ništa prejudicirati, ali sveprisutno Bokanovo velikosrpstvo nije moglo preko noći nastati. Ono nije bilo slučajno usmjereno ka unaprijed određenom cilju. Ruku na srce, on je svoj zadatak izvršio besprijekorno dobro. Za njegovo izvršenje bio je i dobro plaćen od strane Skupštine opštine Sanski Most, u čije je ime pisao Bokan.

Gledajući na navedene činjenice kroz objektivne historijske naočale, bez ikakve zadrške, može se zaključiti da Sanjani, do danas, nisu izvukli pozitivne pouke iz stare latinske izreke: „Historia est magistra vitae“. U konkretnom slučaju navedena izreka nosila bi poruku da ne smijemo više šutjeti. Pa prošlo je vrijeme informativnog mraka!

Ako smo nekad živjeli u društvima koja su planski i sistematski sakatila historiju Sanskog Mosta, to danas više nije slučaj. Zato opravdanja ne smije biti ni po koju cijenu, jer sada uživamo sve blagodati sloboda. U svakom slučaju, prebogata historija Sanskog Mosta mora se temeljiti isključivo na vjerodostojnim izvorima i istini. I ona, po prirodi stvari, žudi za svojom slobodom.

Piše: Amir Kurbegović

The post Amir Kurbegović: „Historija je učiteljica života“ appeared first on inmedia.ba - Čitajte s razlogom.

Poštovani čitaoci!

U nekoliko narednih kolumnističkih izdanja sam odlučio tematizirati pitanje Tradcije i moderne. Kroz nekoliko izdanja ćemo prezentovati  naš rad koji tretira pojam i značaj Tradicije u islamu, temeljne funkcije koje tradicija iz muslimanske teološke perspektive impliciraju. Potom ćemo predstaviti pojam i značenje moderne s posebnim osvrtom na religiju u modernoj i postmodernoj kulturi. U konačnosti, ćemo razmatrati međusobni utjecaj Tradicije i moderne, izazove pred kojima se nalazi tradicionalna recepcija i interpretacija islama u bh. društvenom kontekstu.

Riječ moderno[1], lat. modernus prvi put je upotrijebljena krajem V st. da bi se podvukla razlika između sadašnjosti, koja je i zvanično postala hrišćanska, od rimske i paganske prošlosti. Uz različite sadržaje, termin “moderno” uvijek nanovo izražava svijest jedne epohe u odnosu na prošlost, koja sebe sagledava kao rezultat prijelaza od starog ka novom.

Pojam moderna i inačice koje su derivirane iz njega, modernizam, modernizacija, moderno, i sl. u literaturi se ne koriste u ujednačenom smislu. U svom genuinom značenju moderno je ono što slijedi duh savremenosti. Moderna kao epoha, moderna književnost, moderna odjeća, itd., ne odgovaraju istim vremenskim razdobljima, mada su određeni istim izrazom. Ni u idejnom pogledu ne postoji precizna upotreba ovog pojma. U XVIII st. ovaj termin je korišten kako bi definirao eru prosvjetiteljstva[2] koja je u bitnom određena sekularizacijom, dakle silaskom kršćanstva s glavne povijesne pozornice.

Modernizam[3] je dinamičan i relativan pojam koji se koristi da se označe savremene pojave u literaturi, umjetnosti, odnosno ono što je novo, inovativno u odnosu na tradiciju. U tom značenju pojam je preuzet iz francuskog jezika. U njemačkoj literaturi se koristio termin modern. Pored toga ovaj izraz se koristio da označi i naturalizam, dekadencu, impresionizam, simbolizam, futurizam, dadaizam, ekspresionizam, neoromantizam, nadrealizam i egzistencijalizam.

Modernizam ne znači samo promjene sa starog ka novom, on podrazumjeva i zasebnu filozofiju i svjetonazor koji se temelji na negiranju vjerskog svjetonazora i nastojanju da se umjesto Boga, čovjek postavi u centar stvarnosti. Na taj način modernizam pokušava božansku vlast zamjeniti ljudskom, te iz tog posebnu pažnju posvećuje pojedincu, njegovom intelektualnom i osjećajnome habitusu, i čovjeka kao pojedinca drži kao prvorazrednu vrijednost i prvorazredni kriterij. S toga, nije teško odgonetnuti da se među glavnim obilježjima modernizma ističu humanizam, racionalizam, empirizam i antropocentrizam.[4]

Modernizam je, može se zaključiti, u suprotnosti sa tradicijom. Iako modernizam negira svaki oblik tradicije, zbog svog svjetonazora, najizražajnija je negacija religijske tradicije. Kako modernizam negira svaki tradicionalni trag, možemo konstatirati da njegovu kulturološku bît čini fenomen zaborava (uključujući i samozaborav, jer čovjek bez tradicije gubi kontinuitet kolektivnog pamćenja, kako je istaknuto ranije u potpoglavlju o tradiciji).

Dakle, kroz koncept modernizma primjetna je snažna i temeljna transformacija čovjeka. U tradicionalnoj koncepciji, čovjek je shvaćen kao biće tijela i duha. Njegova veza s Bogom (i njegov odnos prema Bogu) je neupitna, i ona je temelj svih drugih čovjekovih odnosa. Za razliku od tog, kroz modernizam čovjek se predstavlja kao slobodno, čisto zemaljsko biće, apsolutno odvojeno od Neba, koje sad u svojim rukama drži vlastitu sudbinu, koji ima priliku da upravlja prvo zemljom, a u savremenom vremenu – tehničkom ekspanzijom, i nebeskim prostorima, koji su za njega neistraženi.

Ne postoji jedinstveno mišljenje o tačnom nastanku moderne kao epohe. Tako, historičar Arnold J. Tonybee smatra da je moderna nastala u posljednjem kvartalu XV st. kada nastaju prva geografska otkrića nošena tehnološkim izumima. Moris Berman smatra da je u nastanku moderne prelomni moment Francuska buržoaska revolucija, dok začeće moderne pojavom industrijske revolucije smatra Carlo M. Cipolla. Neki, opet, smatraju da moderna započinje s intelektualnom i znanstvenom revolucijom, koju je započeo Francis Bacon (1561-1626), s poznatim klikom:”Znanje je moć!”.[5]

Ono što je zajedničko spomenutim autorima jeste da se nakon petnaest stoljeća dramatično počela mijenjati društvena i kulturološka struktura Europe, i da ukupnost ovih promjena koje su se dogodile (intelektualne, normativne i strukturalne), u suprotnosti s onima koje su postojale u klasičnom i srednjem vijeku, sačinjavaju koncept moderne.

Imajući u vidu da se radi o složenom povijesnom procesu koji je obuhvatio različite narode, u različitim vremenima, sasvim je jasno da moderna nije mogla nastati u jednom trenutku, nego etapno. Naslijeđe koje je sa sobom donijela nova epoha u vidu ogromnog broja promjena, iste je bilo potrebno izdiferencirati.

Prvi aspekt moderne (duhovno-kulturalna promjena) se manifestira u vjeri za bolju budućnost i progres utemeljen na pouzdanju u ljudski um. Drugi aspekt moderne jeste prirodno-znanstvena i filozofska revolucija, u okviru koje znanost postaje njegova prva snaga, a ljudski razum najveća snaga moderne. Treći aspekt jeste kulturno-teološka revolucija koja označava raskid s Tradicijom (tradicionalnim vrijednostima i institucijama). Sreća na ovom svijetu krajnji joj je cilj, a ključne riječi moderne postaju tolerancija, sloboda vjere i savjesti. Politički aspekt jeste četvrti po redu, i on se sastoji u demokratskoj revoluciji kojom se potpuno raskida veza sa srednjovjekovnom teokracijom i Božanskom investiturom kao konceptom vlasti. I peti aspekt jeste tehnološko-industrijska revolucija koja znatno mijenja sliku ekonomskih i socijalnih uvjeta života.[6]

Kako je zapadnjačka civilizacija ispostavila određene izazove i muslimanskom svijetu, to će unutar muslimanskog korpusa proizvesti različite teorije i interpretativne smjerove. Najkarakterističnije forme odnošenja prema Tradiciji u modernoj kulturi su: nekritičko odbacivanje svega što ne pripada svijetu islama, bezuvjetnu i potpunu modernizaciju i rekonstrukciju muslimanskog učenja, svojevrsni zapadno-islamski sinkretizam, te funkcionalnu promjenu islama u sekularnom svijetu.

Tri su osnovne karakteristike moderne:

1. prva karakteristika moderne je svakako čovjekova antropomorfna priroda. U modernoj koncepciji mišljenja i života čovjek se oslobađa ovisnosti o Nebu, i daju mu se osobine koje su, u tradicionalnoj koncepciji bile ekskluzivno Božije, kao što je uprava nad sopstvenom sudbinom, upravljanje zemljom, nebesima. U modernoj koncepciji čovjek odbija da prizna postojanje bilo kojeg principa većeg od sebe.
2. druga karakteristika jeste nedostatak principa koji karakterišu moderni svijet i čovjeka u njemu. Kako smo par redaka iznad navedeli, jedan od proizvoda moderne jeste individualizam. Moderni čovjek sam “stvara” određena pravila ne mareći koliko će to biti u suprotnosti s drugim ljudima, te određuje način ponašanja po vlastitom nahođenju i vlastitim prohtjevima. To dovodi do mnoštva jedinstvenosti, odnosno do različitosti, koje se upravo manifestira u drugom produktu moderne – pluralnosti. Radi poređenja, tradicionalni čovjek je imao određene principe, i te principe je doživljavao kao uzvišene, eshatološke, odnosno prevedeno na jezik monoteizma kao Božanske principe po kojima je živio, i svoj život koncipirao.
3. kao konsekvencu nedostatka principa gubi se osjećaj za uzvišenim, natprirodnim, transcdentalnim što u stvari, njegovu dezorijentiranost i krizu samo više produbljuje.

U procesu ispravnog određenja odnosa muslimana prema modernom svijetu i toku mišljenja, potrebno se pridržavati nekoliko principa:

1. posjedovanje kompetentnosti identificiranja filozofije na kojoj počiva moderni svijet (kako bi moderni svijet pravilno razumjeli)
2. posjedovati spremnost na uspješnu integraciju u moderni svijet
3. islamskim stilom života u savremenom društvu doprinijeti bogaćenju kulturološkog reljefa zemlje u kojoj se živi.

Nastavlja se…

Haris Islamčević

Rad mr. sci. Harisa Islamčevića možete pratiti i putem socijalnih mreža: Facebooka www.facebook.com/hariislam2017Twittera www.twitter.com/hariislam2017 te Instagrama www.instagram.com/hariislam2017

[1] U Filipovićevom filozofskom rječniku modernizam označava tendencijom osuvremenjivanja, pravac koji  teži za tim da se određeni fenomeni usklade sa duhom vremena. Modernizam  je nastao u katoličkoj teologiji i filozofiji, a označavao je pravac koji je kritizirao određene dogme crvenog učenja. Vidi v.: Vladimir Filipović, Filozofski rječnik, str. 214.

[2] Prosvjetiteljstvo je kulturni pokret u Europi koji se javlja  krajem XVII i tokom XVIII stoljeća, kasnije i u američkim kolonijama. Prosvjetitelji su ostavili svoj pečat u filozofiji i književnosti osobitim preispitivanjem društvenog poretka te čovječnosti, služeći se pritom idejama “prirode”, “slobode” i “razuma” (ovaj je bliži zdravoj pameti nego racionalističkome razumu). Svojim suprotstavljanjem religioznim, moralnim i političkim opresijama prosvjetitelji su težili obnavljanju znanja, etike i estetike svoga vremena: prosvjetiteljski ideal čovjeka je onaj koji djeluje po prinicipima, a ne samo po navikama, običajima i tradiciji. Bio je to pokret koji je po mnogočemu bio nastavak znanstvene revolucije. Kulturni procvat obilježen osnivanjem čitalačkih društava, debatnih klubova, knjižara, časopisa i znanstvenih društava. Srednjovjekovna Europa u kojoj su Pape krunili kraljeve odlazi u povijest, Europa nije više prvenstveno religiozna zajednica odnosno kršćanska republika repubblica christiana. Europa sad postaje kulturna zajednica. Prosvjetiteljstvo je u središte svijeta stavilo znanost, nastojeći oduzeti religiji i politici ulogu, koju su do tada imale. Među prvima koji se pitao da li se živi u prosvjećenom svijetu bio je I. Kant. (pog. Srđan Nikolić, “Kant i prosvetiteljstvo – moderna ontologija aktuelnosti”, Časopis Filozofija i društvo, Beograd, br. 2/2008, str. 9-27. Opširnije o prosvetiteljstvu, šta je prosvetiteljsvo v.: Michel Foucault, Dits et écrits, sv. 4 (1978-1984),  Gallimard, Pariz, 1995., str. 562-578.).

[3] Arapski termini koji se upotrebljavaju za modernu/modrenitet jesu: tağaddud, hadāta, tahdīt, ʻasriyya,ʻasrāniyya. Vidi v.: Teufik Bazaz, Mu'ǧam muṣtalaḥat al-falsafi, Dar al-zahran, Amman, 2010.

[4]S H. Nasr, In Search of the Sacred (A Conversation with Seyyed Hossein Nasr on His Life and Thought), Praeger, Santa Barbara, California, 2010., str. 210.

[5]Vidi v.: Konrard Paul Liesmann, Teorija neobrazovanosti, Naklada Jasenski i Turk, Zagreb, 2009., str. 43.

[6] Vidi v. rad: Alen Kristić, “Zajedničko religijskih fundamentalizama”, u: Duško Trininić, Novi religijski pokreti, Sarajevo, 2008, str. 230.

The post Haris Islamčević: Šta je to moderna? appeared first on inmedia.ba - Čitajte s razlogom.