Pamtiš li me? III

Samo o tebi svima pričam, a kao najveću tajnu te ljubomorno čuvam. Samo se tebi vraćam, ma koliko daleko me od tebe odveli – moje želje, tuđe potrebe.
Nosim zvuk udara ljuske orahove o dvorišno tlo, kada tresoh stare grane da mi majčine ruke bajramsku baklavu naprave. Topli, mekani, Majčini prsti da mi na čelo blagoslov kao hamajliju stave. Očev pogled pun ponosa da me za dobra djela nagradi.

Pamtim toplinu usana kad na zidiću prvi poljubac ukradoh, tamo gdje sad drugi ljube – tiše ili luđe, ko zna? Pamtim ritam uzdaha, dok su me najdraže oči gledale kako odlazim.
Pamtim okus suza koje su ispraćale preseljenje svega moga na drugi, kažu bolji, svijet. Svaki mi je osmijeh slan. Svaka mi je radost s pola srca ispraćena. Na svaki praznik usne gladne ljubavi ostanu.

Ponesem sa sobom boju hrskave korice baklave, sahan i kašiku na ekranu mog smartphonea, upiju mi uši melodiju mujezinovog ezana i crkvenih zvona kada zajedno na mir pozivaju. Dočekam i ja da me mojim pozdravom pozdrave. Pomilujem te pogledom, zagrlim mislima i poljubim dušom.
Dok sam živ, dok dišem, dok postojim – živim, dišem, postojim tebe da pamtim.